Opstrukcija

Nakon aneksije Krima 2014. godine Angela Merkel saopštila je tadašnjem predsjedniku SAD Baraku Obami da je „po njenom mišljenju Vladimir Putin izgubio dodir sa realnošću“ i dodala da „on živi u drugom svijetu“.

Taj „drugi svijet“ danas je svijet rata i razaranja. Svijet koji nije opsesija samo obnovitelja „ruskog carstva“, već čitavog niza malih i nedovršenih ambicija o obnoviteljima „carstava“ nebeskih i zemaljskih, koje su na potezu Harkov - Vukovar ostavile neizbježan trag - grobove.

Danas sljedbenici „obnovitelja starijih i ljepših gradova“ nastavljaju svoj opstruktivni proces rušenja normalnosti.

Može i drugačije

Svojevremeno je Vinston Čerčil izrekao da o demokratiji ne misli ništa dobro, ali da ne zna bolji oblik vladavine. Demokratija, uz sve svoje nesavršenosti, ima vidne prednosti, ukoliko je upražnjavaju prosvijećena društva. Da je tako potvrđuje skup u crnogorskom parlamentu (02.03.2022. godine) kada je Ženski klub Skupštine Crne Gore proslavio godinu postojanja i rada, čemu je bila privilegija prisustvovati.

Bila je to manifestacija gospodstva, znanja i tolerancije. Sve je bilo tu, sve nacije, partije, vjere, uvjerenja, ali prije svega produhovljenost, umjetnost, posvećenost, privrženost... normalnost.

Žene, majke, sestre, profesorice, poslanice, umjetnice, kćerke Crne Gore pokazale su da može bolje, mnogo bolje i da postoji onaj prvi, pravi svijet mnogo bolji od „drugog“ surovog i rušilačkog.

Dakle, može drugačije!

Glasnost ili mudro ćutanje

Uvijek su postojala i uvijek će postojati dva „svijeta“. Onaj prvi inspiriativan, produktivan i prosvijećen koji teži progresu, miru, dijalogu. I onaj „drugi“ imperijalan, agresivan, rušilački... opstrukivan.

Svako ponaosob, bez obzira na vjeru, porijeklo, uvjerenje ili rod bira kom svijetu će pripadati i kom svijetu teži.

Najvažnije, izbor nije u rukama drugih. Izbor je uvijek ličan, svakog ponaosob, saglasno savjesti i stanju duha, bez obzira da li u Boga vjeruje i „svoj krst na Golgotu iznosi“ ili je agnostik ili ateista.

Tako je i u odnosu prema ratu u Ukrajni. Napisati „Srbi u Crnoj Gori - Rusi u Ukrajni“ i istaći to kao centralni pano u trenutku kada Rusi vrše okupaciju Ukrajne, više je nego - nenormalno i sa jako lošom asocijacijom. Pritom, samo podsjećanje da je Generalna skupština UN usvojila Rezoluciju o ruskoj agresiji u Ukrajni, koju je podržala Republika Srbija. Isto tako, pripadati akademskoj zajednici ili čak više predstavljati je, a ostati nijem na rat i stradanja znači prećutno sakriti pogled od patnje drugih i „mudro ćutati“ na zlo i nasilništvo. Ali, to „mudro ćutanje“ ovog puta odzvanja više od tuđe (naručene) graje!

Indikator sukoba

Da bi se u društvu izbjegli sukobi po pitanjima koja su antagonistička i izbjeglo nasilništvo suprostavljenih društvenih grupa, prosvijećeni narodi izgradili su parlamentarnu predstavničku demokratiju i sve „sukobe“ rješavaju u najvišem predstavničkom domu (Skupština, Kongres, Duma, Sabor, Parlament, Vrhovna rada, Sobranje, Sejm...). I kada se donese odluka, svi su dužni sprovoditi Ustav i zakon, posebno oni u Skupštini i Vladi, državnim organima i ostalim službama.

Ukoliko neko isključi ili opstruira taj (parlamentarni) mehanizam, onda se društveni antagonizmi prenose na ulicu i nastupa vaninstitucionalno „rješavanje razlika“, koje je samo po sebi već indikator za potencijalni rizik od nemira i „balvan (kontra) revolucija.“

Stoga, bilo bi dobro da se gospoda iz doma zakonodavnog, u čijim rukama je trenutno upravljanje Skupštinom, ugledaju na svoje koleginice iz Ženskog kluba i još jednom promisle da li je opstukcija njihov konačan i jedini izbor, posebno u trenutku kada Crna Gora treba da sa više jedinstva potvrdi svoj EU put i napravi snažan otklon od „malignih uticaja“ nosilaca destrukcije na Zapadnom Balkanu.

Opstukcija može dati trenutni efekat i donijeti kratkoročan politički benefit, ali dugoročno će delegitimisati svoje nosioce i odrediti ih kao subjekte koji nijesu dio demokratskog političkog procesa i time, upravo njima, donijeti najveću političku štetu.

Brada i filozof

Postojeći donosioci odluka u crnogorskom predstavničkom domu, dakle, imaju opciju da poslušaju starog crnogorskog kapetana i mudraca Sulu Radova, koji je upozoravo vlastodršce da ne idu „zagonom no zakonom“ ili da opstrukcijom onemogućavaju, neko izvjesno vrijeme, rad i zasjedanje Skupštine.

Stoga, umjesto iscrpljujuće rasprave o primjeni člana 90 Ustava Crne Gore, kojim se utvrđuje da prvo redovno zasjedanje „počinje prvog radnog dana u martu“ i nespornog prava predsjednika Skupštine da zakaže sjednicu i utvrdi dnevni red, bilo bi bolje da onaj koji odlučuje razumije smisao poruke da „opstrukcija nije demokratija“ i da „pravo da se o nečemu odlučuje ne ostavlja pravo da se prava drugih povređuju“.

Ukoliko imalo postoji dilema šta je nadležnost prvog parlamentarca onda treba pogledati i čl. 89 u kome se navodi da „Predsjednik Skupštine predstavlja Skupštinu“ čime se njegova pozicija dodatno naglašava, ali istovremeno i njegova odgovornost. Ta odgovornost, nameće obavezu da afirmiše dijalog kao temelj parlamentarizma i omogući legitiman i nesmetan rad najvišeg zakonodavnog organa.

I kao što brada ne čini filozofa (lat. Barbas non facit philosophum), tako je nevolja prilika za hrabrost (lat. Calamatas virtutios occeasio est). A hrabrost ovog puta leži u normalnosti i da se „ne izgubi dodir sa realnošću“, jer nijesu srećna ona društva u kojima je normalnost izuzetak, a sukobi konstanta. Sijeda brada daje nadu da životno i profesionano iskustvo i lični, nesporni, autoritet mogu biti garant da će pobijediti filozofija dijaloga nad filozofijom opstrukcije.

Sve drugo bi bilo kao u uvodnoj priči o Merkel i Putinu gdje neki „žive u drugom svijetu“. Dakle, izbor je lični čin i sadržan u odluci da li biti dio (prosvijećenog) svijeta ili pripadati svijetu čiji su svjetonazori mimo svijeta.