VIŠE OD RIJEČI

Rat

Kada ratne trube zagluše sve, ponešto se i jasnije vidi. I čuje. Današnji duhovnici se ponašaju tako da se morate zapitati - čemu uopšte (ovakva) Crkva?

34609 pregleda 215 reakcija 70 komentar(a)
Kiril i Putin, Foto: Shutterstock
Kiril i Putin, Foto: Shutterstock

Realnost rata (čak iako ga nazivate “spec. operacijom”) uvijek temeljno uznemiri ljude, svi su osupnuti teškim slikama i pričama. O atomskom se naoružanju, još od ranih šezdesetih, nije govorilo na taj način - kao da je upotreba pitanje dana. Samo što je tada iza svega stajao ideološki narativ, a ovo danas više liči na onu adolescentsku “igru” automobilima - ko će prvi skrenuti.

Kako je sve otišlo u neočekivanom pravcu… Poneko se sjeća da je Bodrijar Zalivski rat nazvao “ratom koji se nije dogodio” (jer je bio isključivo medijski posredovan, rat je izmješten iz realnosti), pa je ova sasvim bodrijarovska dosjetka prozrokovala silnu polemiku. Danas najvažnija pitanja te polemike djeluju sasvim passe, ili uglavnom promašeno. Ovaj rat se itekako događa. Klasični, prljavi rat, bez postmodernih dosjetki.

A kada ratne trube zagluše sve, ponešto se i jasnije vidi. I čuje. Današnji duhovnici se ponašaju tako da se morate zapitati - čemu uopšte (ovakva) Crkva?

Neki dan smo čitali izjavu ruskog patrijarha Kirila. Veću glupost je teško naći sve dok ne siđete do onih ovdašnjih popova koji tvrde da je Crnogorce stvorio sam Đavo. (Eh, da jeste…) Veli Kiril, da je ovaj rat “borba od metafizičkog značaja” kako bi čovječanstvo slijedilo Božje zakone. Treba da vjerujem da ovaj zastupa boga ljubavi, koji podmeće i drugi obraz?

Ali, ne da se Kiril, za koga je iz narodnih priča popularni morački pop Kirilo bio oksforski student, bar u ličnom šarmu i svakako osnovama vjere. Kriva je gej parada, slavodobitno objavljuje. Za Putinovu imperijalnu ambiciju? Za ruski strah od zapada? Pri čemu je sve najveće i naljepše što je dala, u književnosti, nauci, umjetnosti, Rusija dala kada je bila evropska i sa Evropom.

Zanimljiva je svijest koja će prije povjerovati u dejstvo gej parade ili “metafizičkih” zakona nego primijetiti krivicu loše vlasti. To je učinak tatarskog nasljeđa - rusko samodržavlje koje samo mijenja ideologiju i oblik, ali suštinu nikada. I koje je osnovna smetnja uspostavi demokratije u Rusiji. A možda je još zanimljivije kada tu svijest oličava duhovnik ovoga ranga, jedan patrijarh, ni manje ni više.

Nema dana da ne sretnete nekoga ko je ostao u onim starim rusofilskim kafanskim registrima - Sve će to Rusi zelenijem plamom… Uvijek iznova zadivi kako se ti ratni sentimenti lako probude kod naših ljudi. Kao da je rat - rijetka životna prilika, od “metafizičkog značaja”, što bi rekao ruski patrijarh.

U takvim prilikama uvijek se sjetim Buletove (Miodrag Bulatović, čudovište od pisca) priče o bombardovanju Bijelog Polja u toku rata, kada seljaci iz okolnih sela, presrećni, gotovo u festivalskoj atmosferi i lijepo sređeni, idu u ranjeni grad, da pljačkaju… Grad - to mitsko leglo nemorala, vjeruju varvari. Zato gradovi drhte pred njima.

Rat relativizuje sve moguće obzire i moral, zato ga naši ljudi stalno prizivaju i sanjaju. Koliko puta ste čuli - E đe neće neki rat, da sve pročisti… Takvoj svijesti očito nedostaje imaginacije da zamisli neki drugi način na koji se društvo može mijenjati ili “pročistiti”. Ne sanjaju rat da bi se svijet pročistio, već da bi se oni sami uprljali.

Ne mogu a da ne podsjetim na jedan amblematičan dan iz novije crnogorske istorije. Koji, ako ništa drugo, svjedoči istančani osjećaj Crnogoraca za duh istorijskog trenutka.

Pogledajte lakoću kojom se sa crnogorskih ulica (ponovo) prizivaju Rusi. Ipak, ne tako masovno kao 1989, na čuvenom mitingu u Nikšiću kada je cio trg skandirao “Hoćemo Ruse!” To je ona godina kada je srušen Berlinski zid i kada je od Rusa pobjegao ko je god mogao. A mi smo gromko poručivali: “Hoćemo Ruse!” Da se smanji bruka (ipak je to bila 1989, još živa SFRJ) “komitet” je objavio da je narod ustvari vikao “Hoćemo gusle”. (A koja je razlika?) Poruka se ticala kulture, zapravo, a ne politike, htjelo se reći.

I još smo tu. Ukrajina gori, a ovdje se i dalje prizivaju Rusi.