Zašto izostaju crnogorske sankcije za Rusiju? Hoće li ih uopšte biti? Ne vjerujem da su po srijedi neki tehnički, administrativni problemi. Komplikovanije je ovo brukanje, kao većina naših brukanja. Ko se baš tako svojski trudi da Crnu Goru predstavi kao neozbiljnu državu u kojoj se plemenske poglavice ne mogu ni oko čega dogovoriti. Je li sve to profesorsko šibicarenje, ili nešto drugo? “Rusija sad, a Evropa - (malo) sjutra.”
Čuo sam priču, vjerovatno od babe, takve su bile njene pripovijesti, kako je, polumitske Četrdesetosme, u vrijeme izjašnjavanja članstva oko Rezolucije IB, neka piperska komunistkinja otišla na partijski sastanak tako što je pola jabuke ugurala u usta, pa mimikom i mahanjem objašnjavala važnim drugovima iz nekog od komiteta da joj je otekao zub i da ne može progovoriti. Vjerovala je da njeno mumlanje ne može biti “pogrešno” protumačeno.
Možda je ovakav rezon samo smiješan u slučaju tada mlade Piperke (zaboravio sam da li joj je “maskiranje” pomoglo da izbjegne “grešku”), ali kada takav rezon prepoznate u djelovanju jedne Vlade to je sve samo ne smiješno.
U slučaju Vlade, “mumlanje” o kome je riječ, upućuje na mnogo opasnije stvari od jednog (“seljačkog”) ukrivanja. I, za razliku od pričice iz 1948, ovo mumlanje je lako protumačiti. Uostalom, mumlanje kao politički program ili stav nije benigna stvar kao seoski skeč. Taj fenomen daje jasnu sliku jedne političke elite i njenog modela djelovanja.
Onima prošlima smo zamjerali to što je njihovo evropejstvo lažno i glumljeno, a onda vidite da je isto i sa “novima”. U crnogorskoj politici samo je izgleda gluma konstanta. Od amaterskog deklamovanja do privincijskog preglumljivanja. Zato nam država i liči na posljedicu neprirodnog bluda između pozorišta i cirkusa. A zapravo - golo i primitivno obmanjivanje evropskih partnera.
Sa ovakvim političarima, Crna Gora nikada neće “prekoračiti prag nade”. Političari koji pretenduju na “novi način”, ne smiju pogriješiti. Ni sjenku staroga, ako želite da se stvari pomjere. Pretjerana sporost može značiti i - nesnalaženje.
U suprotnom, biće da naš problem nije ova ili ona garnitura, već razoreno društvo. To zacjeljenje je jedini način da Crna Gora zaista bude “vječna”, bar na način na koji vječnost pripada društvima i državama i uopšte, ljudskim tvorevinama.
Putinova Rusija nije samo okupirala jednu nezavisnu zemlju, već je okupirala (i ozloglasila) i jedno slovo. Izuzetno je iritantna pomama oko latinične grafeme “Z”.
Nervira i način kako je ruska vojska upotrebljava, a još više potreba ljudi da mistifikuju, daju svoja značenja, vjeruju u neki viši smisao jednog slovnog znaka. A sve zahvaljujući jednom nečovječnom ratu. Zbunjuje (ne)ljudska potreba da se - makar iz inercije sumnjive istorijske ljubavi - opravda svako zlo koje se čini. A zlo je zlo, makar ga napisali samo početnim slovom.
”Z” moga djetinjstva bilo je vezano za Zoroa, neodoljivog kalifornijskog separatistu. Ipak, čula se tada, tu i tamo, i priča koja je više u korelaciji sa današnjom “popularnošču” ovoga slova - o “Z” sa nekadašnjih četničkih spiskova za klanje.
Naletio sam neki dan na smiješno-tužnu fotografiju: fudbalska legenda iz sedamdesetih, Dule Savić, Zvezdin piskutavi bomabrder, slikao se sa slovom “Z” preko grudi. Odavno nije golgeter, a i dalje umije tako raskošno da - promaši.
Uzgred, izgleda da je gospodin Strahinja Bulajić, privremeni predsjednik parlamenta, stavio “Z” i na Skupštinu.
Zatvoreno.
Bonus video:
