Adolescencija nije „divljanje hormona“, poremećenost ili neuroza, već ključni period remodelovanja mozga u kome se razvijaju najvažnije osobine ličnosti potrebne za zdrav, srećan i uspješan budući život
U ozbiljnoj i pomalo dosadnoj studiji Danijela Gilberta „Mit o sreći“ zanimljivo je istraživanje koje se tiče stvarnog osjećanja zadovoljstva i sreće kod roditeljskih parova. Iako svi tvrde i vjeruju da ih djeca ispunjavaju najdubljom srećom, u istraživanjima su vidna dva značajna pada tog doživljaja. Prvi je vrijeme kad su djeca sasvim mala i kada se roditelji suoče sa gubitkom slobode. Drugi i mnogo dublji „pad“ je vrijeme kada djeca postanu tinejdžeri. I kao za inat, u pitanju su periodi kad mozak ima najveći mogući plasticitet, kad se najlakše i najbrže razvija i uči.
Profesor psihijatrije Danijel Sigel, koji je virtuelno prisustvovao konferenciji „Moć adolescencije“ u Podgorici, ima potpuno drugačiji pogled na adolescenciju. Osnivač Centra „Mozak tinejdžera“ je zaista mogao uzburkati osjećanja i nastavnika i roditelja, tjerajući ih da se zapitaju šta sve propuštaju dok priželjkuju da se adolescenti konačno smire i „uđu u brazdu“. I kako bi mogli bolje iskoristiti ovu „mrsku“ fazu - vrijeme tinejdžerske ranjivosti u kojem čak trećina mladih napušta školovanje, kada je samoubistvo po učestalosti drugi po redu razlog smrti, a svaka četvrta djevojka postane majka. Jer adolescencija je i period velikih mogućnosti koje društvo mnogo bolje može iskoristiti. Uostalom, svaka zemlja koja ne ulaže u mlade gubi od 1 - 3% prihoda, dok se svaki uloženi euro vraća jedanaest puta. Adolescencija nije, dokazuje Sigel, „divljanje hormona“, poremećenost ili neuroza, već ključni period remodelovanja mozga u kome se razvijaju najvažnije osobine ličnosti potrebne za zdrav, srećan i uspješan budući život. Istina je da je mozak ranjiviji dok se vrši remodelovanje i zato je važno šta i koliko pružamo mladima. Zato Sigel upoređuje Ameriku u kojoj se podstiče neumoljivo takmičenje sa Finskom koja osnažuje saradnju, đaci imaju najmanje domaćih zadataka, a među najboljima su u svijetu. A svako ko je slušao morao se zapitati o našim prilikama.
Vjerovatno nema roditelja koji ne strijepi od rizičnog mišljenja i ponašanja svog tinejdžera, od nedostatka unutrašnjeg kompasa, od perioda života kada mladi ne vjeruju odraslima već sami žele da vide kakav je svijet i kakav bi mogao da bude. Zato je umjesto prekora mnogo važnije podsticanje hrabrosti, istrajnosti i mašte. I ključni su roditelji koji djecu drže na oku, zainteresovani i brižni, ali otvoreni.
Ali šta se događa kada su roditelji (a svaki dvanaesti građanin Crne Gore je siromašan) zabrinuti za svoje svakodnevno preživljavanje. Kada su preumorni da saslušaju tinejdžere koji se, po čudnom pravilu, „otvaraju“ za priču tek iza ponoći, kad roditeljima glava pada od sna. Zato je tinejdžersko doba ponajteži izazov za roditelja - da bude prisutan, brižan ali otvoren i da zna da „čita između redova“.
Ništa manje teškoća nema ni u školama, koje kao da nisu „prisutne“. Jedna djevojčica koja tek ulazi u pubertet je u jeku hvalospjeva o reformi i skraćivanju programa dobila seriju domaćih zadataka iz pet predmeta za naredni dan. Samo iz jednog od njih, iz muzičke umjetnosti, trebalo je da nauči napamet veoma dugu pjesmu, da je prepiše i još da nacrta muzičke instrumente. Djevojčica je satima radila zadatke i polako počinjala da mrzi i školu i nastavnike.
U Crnoj Gori je u ovom trenutku i Univerzitet „do gola skinut“. Pale su maske i vidjelo se kakvi su korifeji najviše obrazovne institucije. Nakon što su reformi iz 2000. zadali odlučujući udarac, nastavljaju da se bore samo za sebe. Pošto adolescencija traje do sredine dvadesetih godina i jedan je od najproduktivnijih perioda u čovjekovom životu, ovakav Univerzitet samo služi da u mladima lagano zatre ostatke hrabrosti, istrajnosti, kreativnosti, mašte. Naše visoko obrazovanje zaostaje i zbog „logike malih brojeva“ koja ne daje dovoljno prostora za takmičenje koje rađa kvalitet. Uostalom mi nastojimo da fakulteti mladima budu tik pored kuće. Tako ih lišavamo „nepotrebnih izazova“ i usput dobijamo toplu društvenu žabokrečinu.
Govoreći o životinjama koje takođe prolaze kroz doba adolescencije, Sigel je ispričao kako mlade gazele kada ugledaju lavove ne počinju da bježe već im se prvo približe i omirišu ih. Taj rizik iskustva je znak budućeg liderstva i individualizma, jer upravo bojažljive gazele imaju najmanje šansi da prežive.
Da ste priroda, pita Danijel Sigel, šta biste dizajnirali da vam pomogne da se u toj prirodi kasnije lakše snalazite. I odgovara da biste svakako kreirali adolescenciju, jer tokom odrastanja u mozgu mora postojati nešto što ga ometa u komforu i tjera ga na izazov. Zato priroda mijenja način funkcionisanja mozga, a nova struktura omogućava djetetu da se pripremi za vrijeme odgovornosti.
U sjenci epizode sa prepisivanjem školskih programa, kod nas se odvijala i još uvijek se odvija tiha borba za vraćanje vaspitne uloge škole i za drugačiji pogled na adolescenciju. Pod pokroviteljstvom Unicefa, u Zavodu za školstvo su se osmišljavale obuke za program „Moje vrijednosti i vrline“ i istraživalo koliko se one u nastavi razvijaju i podstiču. Takav projekat još ne započinje u zemljama regiona, a u njega su uključeni mnogi i iz zemlje i iz regiona, sve do najznačajnijih obrazovnih institucija u svijetu, Birmingema i Harvarda. Biće to, možda, prilika da jednom i od nas prepisuju.
Ipak, teško je očekivati revoluciju, jer je obrazovanje sistem koji se zapravo najsporije mijenja. A kod nas još treba pobijediti apatiju zbornica, lošu opremljenost škola i dugu negativnu selekciju kadrova. Naravno, to nije i vjerovatno neće biti zanimljivo ni vlasti ni opoziciji. Prvima zato što spasavaju vlast čudotvornim „reformama“, drugima zato što je to obična priča o ljubavi nastavnika prema svom pozivu, čak i kada se oko njih sve „raspada“.
Autorka je profesorica književnosti
Bonus video:
