ZAPISI SA UŠĆA

Legija stranaca - krv za državljanstvo

U bizarnom obredu pripadnici Legije stranaca svakog 30. aprila slijede drvenu ruku jednog svog oficira, davno ubijenog u Meksiku. Oni se time zaklinju da će se i oni - ako Francuska tako hoće - boriti do poslednjeg

10427 pregleda 5 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

Trupe drugog francuskog carstva su 1861. izvršile invaziju Meksika. Njihov pokušaj postavljanja kraljevskog režima završio se neslavno, pogubljenjem habsburškog kralja i uspostavljanjem meksičke republike 1867. Ali za ovu priču bitan je jedan detalj iz tog rata. Grad Puebla je danas milionska metropola, udaljena 120 kilometara od Meksiko Sitija i 40 kilometara od vulkana Popokatepetl.

Tog 30. aprila 1863. grad je bio važna strateška tačka za meksičku vojsku koja se utvrdila u Publi, Francuzi su bili oko grada. U blizini grada su bili i pripadnici Legije stranaca. Četa koju je predvodio kapetan Žan Danžu brojala je 62 legionara i 3 oficira. Tri hiljade meksičkih vojnika su odsjekli četu od glavnine francuske vojske. Odred Legije pod komandom Danžua, poručnika Žana Vilena i Klementa Modea ušančio se na hacijendi Trinidad u blizini sela Kamaron. Legionari su se fanatično branili. Tri puta su odbijali poziv da se predaju. Kada je ostalo samo šest preživjelih, bez municije, krenuli su u proboj bajonetima. Trojica od šestorice su poginula. Preostala trojica ranjenika izvedena su pred meksičkog komandanta, pukovnika Milana. Kažu da je ovaj začuđeno uzviknuo: „To nisu ljudi, već demoni!” Dozvolio im je da se vrate prema francuskim linijama kao počasna pratnja tijela kapetana Danžua. Kapetan je 1859. nesrećnim slučajem izgubio ruku pa je nosio drvenu protezu. Ona je kasnije vraćena Legiji i sada se čuva u kutiji u Muzeju Legije u Obanju. Svake godine na Dan Kamerona legionari je u počasnoj paradi prate na ulici. To je najdragocjenija relikvija Legije stranaca. Jer ona simboliše ono što bi se moglo opisati kao „mit o Legiji stranaca” - trupi koja se bori do poslednjeg, ne ostavlja svoje - ni žive ni mrtve - ne predaje oružje i ne zna za strah.

Naravno, stvarnost je nešto banalnija. Ali ko za to mari?

Istorijat

Parada za Dan Kamerona
Parada za Dan Kameronafoto: Commons.wikimedia.org

U Francuskoj je tradicija unajmljivanja stranaca za vojsku sezala još u 12. vijek. Legiju stranaca osnovao je francuski kralj Luj Filip, marta 1831. Pariz je želio da osvoji kolonije, a za to su mu bile potrebne lojalne i sposobne jedinice. Od samog početka sačinjavali su je dobrovoljci u starosnoj dobi od 18 do 40 godina. Prva misija im je bila osvajanje Alžira.

U prirodi ponekog naroda, predviđenog za kolonizaciju, jeste da može da se uzjoguni. Tako je bilo i u Alžiru. Ustanak berberskih plemena koja je predvodio Abdelkadir zadavala je Francuzima glavobolju skoro dvije decenije. Legija stranaca se u Alžiru prekalila. Ali je u slamanju domaćeg otpora pokazala principijelnu surovost, osobinu na koju će se osloniti sve imperije kada nešto naume sa tuđom kućom - rat je vođen do istrebljenja. Procjenjuje se da je u naletu stranih legionara stradalo između 15 i 30 odsto domaćeg stanovništva. Uslijedili su ostali ratovi sa francuskim učešćem - na Krimu, u Meksiku, u Francusko-pruskom ratu u oba svjetska rata. Potom Indokina, ponovo Alžir, Čad, Zair, Madagaskar, Prvi irački rat, ratovi za jugoslovensko nasljeđe, napokon i mirovne misije. Tokom više od 190 godina postojanja Legije stranaca u njoj je služilo preko 600.000 vojnika iz cijelog svijeta. Više od 38.000 njih je poginulo za poslodavca, Francusku. Izgleda da niko nije brojao beskonačnu kolonu mrtvih na protivničkoj strani.

Naši u Legiji

Petra I Karađorđevića udžbenici pamte kao Petra Ujedinitelja, čovjeka koji je bio zvanični suveren Kraljevine SHS do smrti 1921. U ovoj priči važno je njegovo vojno školovanje u Francuskoj, gdje je, završivši elitne oficirske škole, živio kao potomak dinastije koju su Obrenovići prognali iz Srbije. Manje poznato je da je on na srpski preveo i u Beču 1868. objavio djelo britanskog filozofa Džona Stjuarta Mila „O slobodi“. Napisao je predgovor koji će docnije postati njegov program. Pošto strancima nije bilo dozvoljeno da služe u francuskoj vojsci, budući srpski kralj sklon liberalizmu odlučio se za jedinu preostalu mogućnost da se priključi francuskoj odbrani od Pruske u ratu 1871. - za Legiju stranaca. Ratovao je pod imenom Pjer Kara. Posle zarobljavanja pobjegao je Prusima i u oktobru preplivao ledenu Loaru da bi se ponovo priključio francuskoj armiji. Za hrabrost u borbama koje su uslijedile, zaslužio je orden Legije časti.

Legionar Karađorđević priključio se hercegovačkim ustanicima 1875. pod imenom Petar Mrkonjić. Zapadnobosanski gradić Varcar Vakuf 1925. je promijenio ime u Mrkonjić Grad, u znak sjećanja na najslavnijeg srpskog legionara i potom kralja Srbije i južnoslovenske države Petra I Karađorđevića.

Psi rata

Istorijska sudbina nekih mjesta je bizarna. Mrkonjić Grad je krajem rata 1995. osvojila hrvatska jedinica čiji je zapovjednik bio bivši pripadnik francuske Legije stranaca, Ante Gotovina. Iza njega su ostali srpski leševi u masovnoj grobnici. To nije mogao da spriječi bivši beogradski panker i auto-mehaničar, a potom francuski legionar Milorad Ulemek zvani Legija, koji je tokom tog rata takođe viđan po zapadnobosanskim bojištima. Legija je posle neuspješne pljačke 1986. iz Beograda pobjegao u Francusku i priključio se Legiji stranaca. Ratovao je po potrebi od Čada do Iraka. Vratio se u zemlju kada je umijeće ubijanja na ovim prostorima postalo tražena vještina. Ostalo je poznato.

Dakle, Legija stranaca je tokom duge istorije u svojim redovima imala i buduće državnike i buduće ubice državnika, i teške kriminalce i avanturiste, ali i pragmatične borce koji su u petogodišnjem ugovoru vidjeli šansu da se domognu francuskog pasoša - ako požive. Njeni borci su bili i poznati komunisti kao što je docniji Titov saradnik Sreten Žujović - Crni, koji se u Vellikom ratu u redovima Legije stranaca borio protiv carske Njemačke, ali i poznati rojalisti kao što je Novica Lukić koji je nakon četničkog poraza u Drugom svjetskom ratu stupio u Legiju stranaca i kao njen major poginuo u Tunisu 1957.

Legija je jedinstveno mjesto gdje čovjek može da postane neko drugi, da izabere ime, datum rođenja, ime roditelja. Na obuci će naučiti da trči kilometrima sa punim rancem, da pliva sa njim u moru, da preživi u divljini, da zna kako se jednim ubodom noža ubija čovjek. Tako preživljavanje i smrt postanu posao.

Vježba pripadnika Legije
Vježba pripadnika Legijefoto: Reuters

Mitska smrt

Krize su dobre za Legiju. Tako su u nju masovno stizali Poljaci posle neuspjelog Novembarskog ustanka protiv Ruske Imperije 1830, potom Njemci progonjeni u nacističkom režimu, a posle Drugog svjetskog rata u francuske regrutne centre pohrlili su i svi drugi vojnici koji nisu htjeli da se pomire sa posleratnim poretkom. Ili su mislili da je rat bio bolji od mira. Čuvena bitka kod Dijen Bijen Fua (1954) je prema pokojnom bardu ratnog i geopolitičkog novinarstva Peteru Šol-Laturu bila bitka u kojoj je Legija stranaca, čije su tvrdo jezgro tada činili borci iz Njemačke, ostala dostojna drvene ruke kapetana Danžua: „Preživjeli Dijen Bijen Fua pričaju o smušenosti rukovodstva, o strašnom iznenađenju kada je artiljerijska vatra odjednom zagrmjela po njihovim nedovoljno utvrđenim položajima. Jedan bataljon iz Tajlanda je odmah promijenio stranu. Ostale obojene trupe su se ponašale pasivno, tražeći zaklon. Zaista su se do posljednje rupe u zemlji, do noža, borili samo francuski padobranci i francuski legionari, oni su do 80 odsto bili iz Njemačke i odlazili su u smrt kao u mitsku bitku bogova”. Ovaj pomalo poetični odlomak iz knjige „Smrt u pirinčanom polju” ne može da prikrije činjenicu da je u Indokini Legija stranaca izgubila preko 11.000 vojnika - to su bili najveći gubici u njenoj istoriji.

Alžir - izgubljena kolijevka Legije stranaca

Uslijedio je još jedan surovi rat u Alžiru u kojem su Francuzi prije svega krvavim vrhom svog koplja - Legijom stranaca - vojno pobijedili, ali su doživjeli moralnu katastrofu jer nisu birali sredstva mučenja, ubijanja i uništavanja protivnika. Predsjednik De Gol je odlučio da odustane od francuskog kolonijalnog sna u Alžiru. Navukao je bijes vojnih krugova, 1961. skovana je zavjera protiv njega, neki oficiri Legije stranaca su bili zavjerenici. Kada je zavjera otkrivena, skoro da su raspustili cijelu Legiju stranaca. Ali ova krvava igračka je francuskoj političkoj eliti bila odveć dragocjena. Raspuštena je samo jedna elitna padobranska jedinica. Do 1966. Legija više nije učestvovala na vojnoj paradi za francuski nacionalni praznik 14. jula. Od te godine su momci u bijelim uniformama opet paradirali svojim sporim marševim korakom od 88 koraka u minuti - to je korak boraca kroz pustinjski pijesak - i opet doživljavali ovacije Francuza.

Legionari su ginuli ali su na njihovo mjesto dolazili drugi. Ponekad se za jedno mjesto prijavljivalo i po deset kandidata.

Bježeći preko granice pred sovjetskim tenkovima mnogi istočni Evropljani završili u ovoj plaćeničkoj formaciji. Devedesetih su brojni ljudi iz raspadajuće Jugoslavije potražili rat u kojem će barem biti plaćeni za to što rade. U Legiji budućnost vide momci iz zemalja bez budućnosti, ljudi koji u mirnodopskim uslovima ne bi nikada bili nešto više od nasilnika iz kraja, ljudi koji bježe od svog slomljenog srca, društvenog poniženja, ljudi koje ne drži mjesto.

Ratnička kasta pod trobojkom

Vojna parada u Parizu
Vojna parada u Parizufoto: Shutterstock

Mnogi momci iz „naših krajeva” pojavljivali su se u postjugoslovenskim ratnim područjima za vrijeme devedesetih - u Hrvatskoj, na sarajevskom aerodromu, pred karaulom Košare gdje su, kažu srpski izvori, vršili koordinaciju artiljerijske paljbe albanske vojske.

U svim ovim decenijama, u skoro dva vijeka, ubijali su nemilosrdno, ginuli stisnutih zuba. Mnogi su dezertirali. Ali daleko veći broj je vjerno služio pod francuskom trobojkom, kao sekta elitnih ratnika koji ne traže da ih poštede i ne znaju za milost.

Kažu da su sada neki bivši legionari u Ukrajini. Francuska je čak uhapsila neke svoje legionare koji su se uputili na istok. Sve to ne treba da čudi. Sada gotovo trećina legionara dolazi sa evropskog istoka. Ukrajina je očito nekima od njih prilika da dodatno zarade, da pokažu šta znaju, da ubijaju ili da umru.

Oni su u novom milenijumu sve više u „dosadnoj” ulozi „mirovnjaka” za račun Ujedinjenih nacija. Nekada su jedinice Legije stranaca brojale i do 35.000 vojnika. Mjere štednje su ih svele na 7.000, ali im novi razvoj događaja sa terorizmom i ratovima ide naruku. Francuska je opet povećala broj legionara na 10.000. I tu, po svemu sudeći nije kraj. Vjerovatno će Legija trajati dok je francuskih ambicija u svijetu i dok je ratova u kojima se te ambicije iskušavaju.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")