Dočekasmo i manjinsku vladu. Čuo sam da je rođena i surova kletva - dabodga te sastavljali ka manjinsku vladu. Očito je taj koncept mnoge uznemirio, ali, bojim se da je prvenstveni razlog što ljudi malo znaju o tome što je i kako fukcioniše jedna manjinska vlada. Naše demokratsko iskustvo je oskudno i falično, tako da moramo biti spremni za proširenje političkih iskustava… Doduše, svaka manjinska vlada je priča za sebe: zavisi od suviše promjenljivih da bi se nešto pouzdano moglo predvidjeti.
Otkad je aktuelna priča o manjinskoj vladi svjedoci smo naše uobičajene konfuzije. Te iznevjerena volja birača (koja volja? i kojih birača?), te izdaja, te neustavno i nelegitimno. Uglavnom - nedostojne gluposti.
Ipak, neke intonacije iz čitave te zavrzlame zaslužuju dodatno osvjetljenje. Posebno ta potreba da se retorički i politički bogotvori koncept većine, čak i kada svako pod tim podrazumijeva nešto drugo. Uvijek je opasna apsolutizacija većinskog, jer “većina” je uglavnom fluidna kategorija i, naravno, ne mora biti u bilo kakvoj logičnoj korelaciji sa pravdom ili istinom.
Prije svega: rijetko kada je istina u posjedu većine. Odnosno - nikada. Ovo je aksiom. Iako, mnogi misle da je mišljenje većine uvijek istina. Ta vrsta zabune je posljedica prirode demokratije kao najmanje lošeg od svih društvenih sistema. Demokratija je procedura i funkcioniše statistički. Istina pak ne mora biti opterećena nikakvim brojevima.
To što je Tomas Man bio tragična manjina u Njemačkoj 1933, ne sprečava nas da, makar danas, jasno vidimo ko je bio gdje. I gdje su bile istina i pravda. Kao što je i devedesetih manjinska Crna Gora bila protiv rata. Danas se svi žele predstaviti dijelom te tadašnje manjine. Ali, te naše “naknadne većine” su prava priča o mentalitetu.
Manjinsko - većinsko, jasno je, nikada nije jednostavna priča. Svaka velika i značajna ideja u istoriji svijeta počela je kao ubjedljivo manjinska. Zanimljivo je da kada bi to prestala biti, obično bi izgubila svoju suštinu i transformisala se u nešto drugo. Prava istorija svijeta uvijek bi bila istorija manjinskih ideja i pokreta inspirisanih njima, odnosno njihovih metamorfoza. Upravo minoriteti nose ključna značenja, o čemu povremeno možete čitati lijepe opservacije u tekstovima Gojka Čelebića koje objavljuje ART, bilo da je riječ o praškim Jevrejima ili crnogorskim srednjovjekovnim monasima koji su zastupali veličanstveni minoritet pismenosti.
U premijerovom ekspozeu i pratećim izjavama političara sviđa mi se insistiranje na budućnosti (“Plavi, plavi…”: ne ta Budućnost?). Iako tek tu treba biti oprezan. To uvijek lijepo zvuči, izgleda kao tzv. “vizionarstvo”, iako je u najvećem broju slučajeva politička priča o budućnosti tek manipulativni ornament.
Zapravo, nadam se da ta priča o budućnosti nije samo retoričko pribježište onih koji se ne umiju odnijeti prema prošlosti. I svim zagonetkama koje nam je ona ostavila. A koje se ne mogu riješti većinskim, već istinitim pristupom.
Nije ovo nikakva apologetika upravo izabranoj manjinskoj vladi, uostalom, njihova jedina mjera su - naredni mjeseci. Moraće pokazati i hrabrost ali i viziju koje su nerijetko nedostajale crnogorskim vladama. U svemu tome, moja razmatranja o paradoskima u odnosu manjinsko - većinsko, neće im biti od pomoći. A nadam se da im ne mogu ni odmoći. Svaki naredni dan moraju doživjeti kao priliku da pokažu zašto je ovaj izbor dobar. U suprotnom, nikoga neće moći uvjeriti da sve to nije zapravo bila prevara ili, još gore, diletantizam. Njihovo činjenje ih iskupljuje ili diskvalifikuje…
I u tome je suština. Ova vlada bi, zahvaljujući tome, mogla da ima unekoliko drugačiji odnos prema sopstvenoj odgovornosti. A već bi to bio za Crnu Goru značajan pomak.
Bonus video:
