LOVAC NA ZMAJEVE

O velikom pregnuću u vremenu zla

Povodom knjige Monitor naše slobode, autora prof. dr Miodraga Perovića

22645 pregleda 17 komentar(a)
Foto: Vijesti/Boris Pejović
Foto: Vijesti/Boris Pejović

Miodrag Perović je višestruko značajna ličnost za Crnu Goru u posljednjih pola vijeka. Znameniti profesor matematike, osnivač pojedinih katedri i fakulteta, jedan od ključnih ljudi u formiranju niza kulturnih institucija i utemeljivač nezavisnih medija.

Njegova energija, upornost, hrabrost, znanje, ne samo da su doprinijeli nastanku i razvoju ovih projekata, već su bili od odlučujućeg značaja. Da nije bilo njegove posvećenosti i vjere, pitanje je da li bi uopšte i bilo pomenutih misija, kao što je sasvim sigurno da bez njegove principijelnosti i etike svi ti projekti ne bi u toj mjeri bili utemeljeni na ključnim principima kredibiliteta i autonomije.

Moja lična impresija, koja ne mora biti tačna i koja se mom prijatelju i profesoru neće dopasti jeste - Miško Perović će se najviše pamtiti u istoriji ove zemlje po onoj životnoj roli koju je najmanje volio - a to su mediji, dok će se mnogo manje od ovog prvog, pamtiti i citirati po onome što je najviše volio u životu, a to je matematika.

Ali da ga sad i odobrovoljim - bez matematike ne bi bilo ni medija. Matematika je profesora Perovića naučila da nema nerješivih zadataka, ali da se do rješenja ne dolazi preko noći i čarobnim štapićem već mukotrpnim i predanim radom. Matematika je Miška Perovića učinila radoholičarem, ona ga je naučila da nikad ne odustaje, ona ga je napravila usamljenim, neki su govorili surovim, a sve te karakteristike, posvećenost, upornost, principijelnost, vjera u znoj a ne u suze, vjera u opšte a ne u lično - bile su presudne u realizaciji najznačajnijeg djela njegove karijere a to je - utemeljenje nezavisnih medija kao čuvara javnog interesa i promotora univerzalnih vrijednosti slobode, pravde i jednakosti. Vjerovatno ni sam profesor ne može zamisliti kako bi njegov život izgledao bez medijske misije, kao što je teško zamisliti kako bi izgledala Crna Gora bez postojanja i uloge medija koje je on pokretao.

Osim što je dao krucijalan doprinos nastanku i opstanku nezavisnih medija, profesor Perović je odigrao veliku ulogu u formiranju nezavisnih pojedinaca i ličnosti. O tome svjedoče oni koji su u medijima nosili i nose luču nezavisnosti i profesionalizma koju je on zapalio, kao i brojni profesori na katedrama za matematiku u Crnoj Gori ali i širom svijeta. Knjiga Monitor naše slobode je ne samo autorovo viđenje i doživljaj vremena i nastanka Monitora, ono je po mom mišljenju još značajnije - autentično svjedočanstvo o jednom zlom dobu, kraja 80-ih i početka 90-ih prošlog vijeka, koje na neki način živimo i danas, tri i po decenije kasnije. Upravo u tom istorijskom periodu, kada je nakon pada komunizma čitava, decenijama zarobljena, Istočna Evropa pojurila ka demokratiji i slobodnom društvu, ovaj prostor, koji se danas zove region a onda se zvao SFR Jugoslavija, odlučio je da totalitarnu svijest komunista zamijeni drugim totalitarizmom - nacionalista i klerikalaca. Takav izbor produkovao je najveće slabosti ovog društva - a to su šovinizam i organizovani kriminal. Crna Gora je, nažalost, i danas zarobljena tim okovima 90-ih tako da jedan dio zajednice njeguje i veliča ratne zločince a drugi prvake korupcije i vođe mafije. „Ne postoje zli i dobri narodi, već samo zla rukovodstva koja različite interese marginalnog značaja koriste kao sredstvo za očuvanje vlasti“, podsjeća autor u knjizi na dio Deklaracije Demokratske alternative iz 1989. koja je na neki način prethodila pokretanju Monitora. Ali i najvećem ratu i zločinima na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog. Ovo je svjedočenje o sizifovskom poslu - kako između pomenuta dva pola, u totalitarnom okruženju, posijati sjeme liberalizma, demokratije, dijaloga, slobode. Najveći dio knjige jeste prepiska između dvije najvažnije ličnosti tog vremena - Ćana Koprivice i Miška Perovića. Jednog koji je bio majstor da pravi pare i drugog koji je znao da ih troši na prave stvari. Kroz njihov odnos, razmišljanja, polemike, ponekad i nerazumijevanja i čarke, oslikava se sva patnja pravljenja nezavisnih medija ali i svojevrsnog pokreta otpora, u neprijateljskom okruženju zarobljenog uma i zarobljenih institucija. Zanimljiva je njihova tadašnja rasprava na temu nejedinstva građanskih snaga i nedostatka lidera sa harizmom: „Problem je što ih već imamo tri. Slavka (Perovića), Žarka (Rakčevića) i Ljubišu (Stankovića), i od njih je nemoguće sastaviti jednog. Žarko je talentovan za politiku, ali nije potpuno savremen i nema neophodni rafinman…. Dok je Žarko komunista po ubjeđenju, dotle je Ljubiša to bio po karijeri. Sebičan i nepouzdan… Dok su Ljubiša i Žarko učesnici AB revolucije, Slavko je odmah osjetio da je Crna Gora u igri. U početku je bio prepreka za širenje pokreta jer u svojoj generaciji nije pripadao grupi ozbiljnih i vrijednih mladića“…

Ova knjiga je više ovjekovječila lik i djelo Ćana Koprivice nego čitav njegov impozantni učinak u biznisu i filantropiji. „Gledao sam na njega kao na crnogorsko čudo. U provinciji, i to komunističkoj, napraviti preduzeće koje ima godišnji prihod od milijardu dolara, mora izazvati poštovanje i divljenje. To je izgledalo kao nešto daleko od crnogorske stvarnosti“, sumira autor pregnuće Koprivice.

Još jedan aspekt ovog štiva meni lično je posebno važan. Ovo je knjiga o bremenu odgovornosti nekog ko jeste prvi među jednakima, ali jedini među odgovornima. Monitor danas živi svoju 33 godinu, ali profesor Perović u knjizi piše o prve tri ili četiri godine, ne samo zato što su one bile najvažnije za nedjeljnik, ni zato što su one bile najteže (kasnije će se tek pokazati šta su golgota i patnja), već zato što je u tim godinama Perović bio broj 1, direktor, glavni urednik, pokretač i da se projekat urušio, da nije preživio, njegova bi odgovornost bila najveća a možda i jedina. Taj okrutni teret odgovornosti će u kasnijim godinama i decenijama nositi oni koji su bili podjednako ludi i uporni da preuzmu palicu i zajedno sa njim nastave misiju.

“Naša misija se tada pretvorila u našu golgotu. Golgota je bila moguća zbog toga što su naši dželati bili naši bivši saborci: pjesnici, etičari, novinari, slikari, svi iz naših redova”, pisao je Perović, povodom dvije decenije Vijesti. Čak i o njima, dželatima i prodanim dušama, profesor u ovoj knjizi piše bez srdžbe, precizno i argumentovano. „Ovaj kratki razgovor pomogao mi je da shvatim kako je Draško (Đuranović) izgradio jaču poziciju u redakciji i UO Monitora nego što je pripadalo zakašnjelom borcu sa skromnim novinarskom dometima. Kao sin Veselina Đuranovića, poslije studija političkih nauka, pripreman je za visoke pozicije u starom režimu. Pučistička vlast mu se grubo obračunala sa ocem i učinila sve da ga moralno diskvalifikuje. Već sam pomenuo da je tada Draška izbacila iz MIP-a. Odlaskom na dubrovačko ratište preporučio se pučističkoj vlasti, ispoljivši spremnost da joj služi bez obzira što je ponizila i njega i oca. Pokazao je da mu je bliskost establišmentu bitnija od integriteta i ubjeđenja“, opisuje autor profil tadašnjeg direktora Monitora.

Ali i ta golgota se završila avgusta 2020. Kada je svemoćni DPS pao, toliko jako da se više nikad u dotadašnjoj formi i snazi ne povrati. “Da smo odustali, ostvarilo bi se ono što svaki silnik želi - da njegova oskudna misao bude opšteprihvaćena istina o stvarnosti koju u horu ponavljaju prijatelji otadžbine”, napisaće kasnije Perović.

Tako je, profesore. Nema predaje i odustajanja. Ova knjiga je potvrda tome. Prvih, skoro 35 godina, dva najpoznatija lika iz krimi serijala Minut, dva - Miško i Željko, su odvozili. Narednih 35 ostavljamo nekim novim pokoljenjima. Divan osjećaj.

Zato mi na kraju jedino preostaje da se profesoru Peroviću zahvalim na toj nezaboravnoj avanturi. I naravno - hvala DPS-u i Vladi Crne Gore. Jer bez njih vjerovatno nikad ne bismo otkrili koliko možemo da postignemo i koliko možemo da podnesemo.