TELEVIZIJSKE I DRUGE IGRE

Stefanijo, oprosti, ali posa' je posa'

Ukrajina nije pobijedila iz muzičkih nego iz političkih razloga, pišu ovih dana branitelji TV Jusovača. Možda, ali ne bi bilo prvi put, da je na Pjesmi Evrovizije pobjeđivala umjetnost kandidovali bi se bar jednom Šarl Aznavur ili Arsen Dedić...

27796 pregleda 0 komentar(a)
Foto: Reuters
Foto: Reuters

Petak, 13. maj - Baksuzan dan, pazite što radite, nasmijah se naslovu sa jednog relativno ozbiljnog portala koji se uglavnom bavi porodicom i zdravljem. Da čitam dalje, natjera me podnaslov sa izjavom nekog psihologa.

Reče čovjek kako je strah od crnog petka toliko rasprostranjen i u razvijenom svijetu da su njegove kolege čak osmislile i dijagnozu za takav osećaj - paraskavedekatriafobija.

Da izgovorim nema trika, komplikovanije od ovoga bilo bi samo ime bolesti crnogorskog društva. Kojem je pune tri decenije, još od onog petka trinaestog 1989. godine, svaki dan bio crnji od crnog petka.

Gledam na ekranu Vesnu Medenicu i slušam nepodnošljivu kuknjavu njenog advokata.

Naravno da gospođi teško pada pritvor, ali to je bio njen izbor. Ili njena zabluda da će trgovina presudama zauvijek ostati sakrivena u nekim tajnim fiokama ili na tajnim računima...

Moj izbor bio je da se Medenica u pritvoru nađe ne zbog tih stotina hiljada eura vezanih za gugije, fablajvove i carine, nego zbog - ratnih zločina.

Nemam dokaza da je neki lično počinila na ratištu, mada svaki dobrovoljni odlazak u okupaciju tuđe zemlje smatram zločinom.

Najveće zlo ona je ipak učinila svojoj domovini.

Načinom na koji je najprije sricala optužnice, a onda upravljala sudstvom koje je po njima postupalo, osudila je sve nas na decenije robijanja lažima o "ratu za mir", najvećem državnom zločinu u hiljadugodišnjoj istoriji Crne Gore...

* * *

Subota, 14. maj - Satima pripremam sebe za promociju knjige o Monitoru, biće to moj prvi susret sa više od dvije-tri osobe istovremeno nakon skoro četiri godine. U samoizolaciji sam mnogo prije korone, još od propasti moje kratkotrajne ulične misije Odupri se koja je bila pomalo slična Monitorovoj. Na sreću, ova njegova traje već 33 godine...

Kako je bilo tog popodneva na Sajmu knjiga, znate već sa TV-a, iz novina i sa portala.

Kako je počela Monitorova misija slobode - čitajte u knjizi najzaslužnijeg za tu misiju prof. dr Miodraga Perovića. Vijesti vam je poklanjaju uz pretpraznični broj.

Meni je istina o toj misiji poznata još od oktobra 1990, zato mi je teško pao povratak u godine zla i mraka, progona i mržnje, žigosanja i nerazumijevanja...

Džaba su se Balša, Željko, Esad, Milka i Miško trudili da ne mrače, zaludu moja početna radost što na okupu vidim prijatelje i saborce, jedva sam se suzdržavala da ne zaplačem i za njima i za sobom.

Je li vrijedjelo, postavljala sam tog popodneva sebi isto pitanje na koje decenijama dajem različite odgovore...

Nešto slično pitala me je stara drugarica uoči odlaska u Deltu.

- Rale, život je samo jedan, je li bilo pametnije "začepiti nos" i proživjeti tih trideset kao Vesna Medenica pa zbog toga odrobijati deset, ili biti izložen pritvorskom teroru trideset godina pa ovih desetak predsmrtnih provesti na uslovnoj slobodi - tako je nekako sročila...

Uh, kad ponovo napisah ime naše boginje pravde sjetih se da sam u jučerašnjem dnevniku zaboravila glavno.

Znate li zašto mislim da je istraga protiv nje trebalo najprije da bude pokrenuta zbog zataškavanja ratnih zločina.

Zato što je moralni sunovrat crnogorskog društva imao i imaće mnogo teže i dugoročnije posljedice od finansijskog. E zbog toga je istraga o istrazi ratnih zločina drastično važnija od ove o njenom bogaćenju i trgovini presudama.

Ne znam hoće li moja generacija iz pedeset i neke dočekati tu istragu, ali unaprijed mogu da vam kažem kakav bi mi merak bio gledati Vesnu Medenicu kako pred sudom objašnjava uvoz leševa za potrebe režima iz doba Kaluđerskog Laza...

Ili ono izvođenje pred sud nevinih ljudi, da bi pravi krivci za Morinj, Bukovicu i deportaciju izbjeglica ostali sakriveni...

Nema dokaza? Ima, ima, eto ih puni ratni i poratni Monitori.

Zato ne, ipak neću da plačem zbog užasa koje su moji prijatelji monitorovci preživjeli...

Vrijedjelo je... I hvala im što nijesu išli za medenicama koje zveče, na dešnjaku ili ljevaku svejedno...

Sačuvali su mi nadu da će se bar neki od ratnih zločinaca kad-tad naći u sudnici.

Makar to bilo i kad najmlađi među njima bude izgledao kao Andrija Artuković u onoj zagrebačkoj...

* * *

Nedjelja, 15. maj - Tek što utjerah u sebe malo optimizma bar na jedan dan, dođe finale Pjesme Evrovizije. Radujem se pobjedi Ukrajine na italijanskoj sceni, kad su je već na domicilnoj ratnoj svi ostavili na cjedilu.

TV Jusovača, koja ničim izazvana sebe naziva javnim servisom, ponovo se autovala. Umjesto podrške antiratnom nastupu, ona je maksimalan broj poena dala - pranju ruku u lavoru...

Kako god muzički kritičari ocjenjivali umjetnički nivo obje pjesme, epilog izbora između tog lavora i majke Stefanije baš je bio ponižavajući. Ne za Ukrajinu, nego za Crnu Goru.

Može TVCG i dalje da glumi otklon od sopstvenih devedesetih, ne sklanjaju se one iz nje tako lako. Tako je to još od 1992, kad se - umjesto pogibijom hrvatske i crnogorske mladosti - ta televizija bavila "spašavanjem Tuđmanovih krava koje su udobno smještene na farmi u Spužu"...

Ali, Ukrajina nije pobijedila iz muzičkih nego iz političkih razloga, pišu ovih dana branitelji tzv. javnog servisa... Moguće, ne bi bilo prvi put, da je na Pjesmi Evrovizije pobjeđivala umjetnost kandidovali bi se bar jednom Šarl Aznavur ili Arsen Dedić...

* * *

Ponedjeljak, 16. maj - Vijest dana opet je Blažo Jovanić, proširuje se spisak osumnjičenih. Spisak preduzeća opljačkanih stečajem i dalje je suviše kratak. Iako na neviđeno mogu da garantujem kako svaki stariji gledalac može nabrojati još bar po tridesetak. A kad se sve sabere i oduzmu preklapanja, to je minimum nekoliko stotina...

Sudeći po informacijama iz tužilaštva Jovaniću ne gine kazna, ali ne bih da kršim prezumpciju nevinosti.

Nevine su, međutim, bile i desetine hiljada radnika koji su gladovali godinama poslije prifatizacije na stečajni način. Oni koji su podlegli prepoznavanju pod pritiskom Terena dobijali su pomoć pred izbore. Ostali, koji su se borili za pad prifatizacionog režima, nadaju se pravdi evo skoro dvije godine.

Time kako se prethodna Vlada bavila tom pravdom trebalo bi da se pozabavi ova nova, naročito u dijelu vezanom za otpuštene radnike metalske struke.

I to prije nego što radnici Oboda, Fabrike radijatora i još nekih opelješenih firmi, kojima je iz Vlade zimus rečeno da nemaju pravo na 12.000 eura obeštećenja, dođu pred njenu zgradu i sačekaju isplatu na ruke...

* * *

Utorak, 17. maj - Za razliku od unutrašnje, sa spoljnom politikom ne stojim nimalo dobro. Možda mi se zbog toga čini nerealnim optimizam premijera Dritana Abazovića glede nastavka evropskih integracija.

Uprkos formalnoj većinskoj podršci i doma i izvan granica, Vlada ima dva ključna protivnika na tom putu - domaći mentalitet i evropsko licemjerstvo.

Bez obzira na razlike, zajednički su im nerealni zahtjevi i očekivanja da budu ispunjeni sad i odmah. A teško je iz tekovina plemensko-crkvenog feudalizma uskočiti u moderne evropske, ne bi se s našom recentnom sviješću sad lako izborili ni Josip Broz i Vili Brant zajedno.

Ne fali kosmopolitizma ni mladom crnogorskom premijeru, ali u ovako ozbiljnim srpsko-crnogorskim sporovima taj kosmopolitizam može postati otežavajuća okolnost.

Kako dođoh na ovu temu? Pa, tragom današnje medijske priče o temeljnom ugovoru koja je, ne znam kako i zašto, opet dospjela u prvi plan. Umjesto onih desetak najhitnijih poslova neophodnih ne samo za izgradnju pravne države, nego i za opstanak Crne Gore u ovim granicama.

Samo opušteno, neće nikud ni crkve i manastiri, opstajali su vjekovima i bez ugovora pa dako preteknu još godinu-dvije...

* * *

Srijeda, 18. maj - Ljudi moji je li ovo moguće, neka što sudija javno priznaje da nije radio po zakonu nego još i nalazi opravdanje za svoje postupanje po nečijem privatnom nalogu.

- Našao sam se u veoma nezahvalnoj poziciji, nijesam mogao da odbijem Medenicu - čitam i ne vjerujem svojim očima.

Ali ‘ajde da vidimo što još kaže sudija, zašto "nije mogao da odbije" da krši zakon?

- Zato što bih joj se zamjerio, shvatio sam da mi može vrlo lako stvoriti goleme probleme u pravosuđu u trenutku kada su mi oni najmanje bili potrebni… Mogla je da izdejstvuje da budem razriješen, čime bih čitavu svoju karijeru ukaljao...

Uh, dobro je što to nije uradio, ovako je baš osvjetlao obraz i sebi i državi...

* * *

Četvrtak, 19. maj - Srećan nam Dan nezavisnosti ovakve države. I još goreg pravosuđa. I najgoreg javnog medijskog servisa...

I da nam je malo, ako su nam od svega toga i dalje važnije crkve i temeljni ugovori...