Uvjerenje da su crnogorskoj društvenoj i političkoj sceni, nakon sticanja nezavisnosti, neophodne sistemske promjene dotadašnjeg obrasca funkcionisanja društva najbolje je formulisao dr Živko Andrijašević kroz iskaz: „Fali nam nova energija, novo mišljenje, modernost, fali nam nova generacija boraca za Crnu Goru našeg doba“.
Umjesto nove energije, novog načina promišljanja, modernosti i nove generacije kredibilne da izgrađuje sistem, posebno nakon 2017, nastupila je faza atrofije i društvene letargije.
Nedugo zatim, 2020. uslijedile su promjene koje su samo promijenile nosioce, ali ne i obrazac ponašanja.
Današnja Crna Gora, sa značajnim gubitkom vremena, ponovo je na startnoj crti koja označava šansu da se uhvati (posljednji) priključak za kompoziciju EU. Ovoga puta nema popravnog, jer ukoliko novi izvještaj EK pokaže stagnaciju procesa, naša prikovanost za „drugu evropsku ligu“, o kojoj je nedavno govorio francuski predsjednik Makron, biće naša (izgubljena) jedina perspektiva.
Dakle, bitka za državu sada je zapravo bitka za (zdravo) društvo.
Trule daske
“Dobitnici” (nepravedne) tranzicije u posljednje dvije decenije, zbog provincjalne svijesti, pohlepe i osionosti, umjesto kredibilnih insitucija i uspostave sistema vladavine prava “izgradili” su sistem trulih dasaka, koji je danas, na pojedinim pozicijama, doveden do faze raspadanja.
Stoga, u narednih dva i po mjeseca treba EK pokazati da proces obračuna sa organizovanim (državnim) kriminalom iz “deskriptivne” faze prelazi u fazu “slučaj po slučaj”.
Pritom, treba voditi računa da se proces ne pretvori u medijski rijaliti i “hvatanje vještica”, već ozbiljan i trajan institucionalni obračun države sa kriminalom.
Izgubljena kohezija
Međutim, koliko god da su važni borba protiv korupcije i kriminala, pregovaračka poglavlja 23 i 24, deblokada pravosuđa ili pitanja poput izborne reforme, treba znati da je tzv. neoliberalna ekonomska politika stvorila socijalnu depresiju koja, zbog svojih negativnih efekata, dominira na unutrašnjem planu. Zasnovana na logici “individualizacije dobitka i socijalizacije gubitka” toliko je razorila socijalnu koheziju društva i srednju klasu, da će biti potrebno dugo vremena da se efekti promašene “podgoričke ekonomske škole” saniraju.
Upravo se u “litijaškom pokretu” potvrdila maksima da osiromašen i rezigniran čovjek, bez povjerenja u sistem i pravni poredak ne može graditi demokratiju, već se okreće prema pseudo vrijednosnom sistemu, koji jeste generisao promjene 2020. godine, ali u kontra smjeru od onih koje se definišu kao evropski model društva.
Pritom, treba priznati da se sva krivica za stanje u društvu ne može staviti samo na teret nacionalista, tajkuna, klerikala, profitera ili skorojevića. Oni su ono što jesu i njihova društvena margina je poznata. U ovom slučaju svoj dio krivice moraju prepoznati i izvorni reformisti, građanski aktivisti, intelektualci, akademska zajednica i mnogi drugi djelovi društva koji su utihnuli ili poklekli, etablirali se ili izgubili korak vjerujući da je dovoljno to što je uspostavljena država i definisan dobar pravac (spoljnopolitičkog) kretanja.
Tako je „savjest društva“ ozbiljno zakazala, dio NVO sektora se pretvorio u klupu za rezerve političkih partija, a medijski prostor do te mjere vulgarizovao kroz „botove“ i „komentare“ na portalima gdje je na površinu umjesto dijaloga i slobode izražavanja isplivala sva vulgarnost i društvena frustracija.
Upozorenje da je država bez izgrađenog i aktivnog građanstva, koje gradi društvenu koheziju i produkuje stabilan vrijednosni sistem, isto što i prazan lonac - šupljina koja zvoni, očito nije na vrijeme ozbiljno shvaćeno.
Ponavljanje obrasca
Potonje dvije godine dodatno su pokazale da Crna Gora nema društveni potencijal da gradi društvo evropskih vrijednosti bez snažnog uticaja spolja, koji generiše ili preciznije održava, njen prozapadni kurs.
Stoga, ne treba imati iluziju da je konstituisanje nove (manjinske) prozapadne administracije, stvarno stanje “duha” crnogorskog društva.
Politička vještina koja je dovela do pada “klerikala” i uspona “zapadnjaka” omogućila je samo da nastane bajpas, koji neće imati veći efekat ukoliko se ne promjeni obrazac i generalno filozofija vladanja. Promjena koja će za posljedicu imati društveni preobražaj, a ne preobražaj političkih elita sa jedne na drugu političku platformu.
Međutim, ukoliko i dalje opstanu raniji obrazci upravljanja javnim politikama povjerenje u državu će nastaviti da opada, a rasti će „vjera“ u pseudo centre moći, na istovjetan način kao što narkoman umjesto u izlječenje spas vidi u novom doziranju.
Time bi se pokazalo da se ništa u obrascu ponašanja (bilo kojeg) nosioca moći ne mijenja od trenutka kada iz opozicionog pređe u pozicionu ulogu. Samo se potvrđuje teza iz kultne knjige „Nova klasa“ Milovana Đilasa, u kojoj je opisano kako su oni što su se borili protiv „klasnog neprijatelja“ samo zaposjeli njegovo mjesto. Tako je bilo i sa liderima tzv. „AB (kontra) revolucije“ iz 1989. godine, tako je bilo i sa litijaškim „oslobodiocima“, koji su došli da spašavaju „sprženu zemlju“.
Naučene lekcije
Neupitno je da je crnogorski EU pješčani sat na samom kraju isteka vremena da se proizvede suštinska promjena. Stoga, ukoliko se odista želi izvući pouka iz učinjenih grešaka, valja ponoviti poruku iz 2006. godine: „Nezavisnost je tek početak“. Poruka koja ima znakovit nastavak na koji se zaboravilo - da stvaramo bolju i pravedniju Crnu Goru.
Bez obzira na činjenicu da je ideja suverene, građanske, demokratske i evropske Crne Gore neprikosnoveno dominantna i superiorna, ona se ne smije (kao u prethodnom periodu) pretvoriti u „slogan bez pokrića“, već se odista efektuirati u vođenju javnih politika. „Jedna ruka na srcu, a druga u džepu“ predugo je bila osnovni manir i model funkcinisanja interesnih patriota, koji su na prvoj krivini postali „prosvijećeni“ vjernici, da bi ovih dana počeli da voze „intezivan rikverc“.
Stoga, stvarne promjene može sprovesti samo onaj ko uspostavi model ustavnog patriotizma, državu socijalne pravde i zaustavi proces ekonomskog raslojavanja društva, te shvati značaj upozorenja nobelovca Dzozefa Štiglica da „od državnih monopola gori su samo privatni“. Pritom, mora se napokon uspostaviti i sistem vladavine prava i omogući funkcionisanje institucinalne demokratije, ali i odbaciti svaki oblik populističkog plesa sa kvazi nacionalnim i pseudo političkim (uvezenim) konceptima.
S.P.Q.R.
U gradu Rimu na svim javnim mjestima stoji oznaka S.P.Q.R. (Senatus Populusque Romanus - „Senat i narod Rima“), kao sjećanje na poruku iz starog Rima da država nije privatna stvar. Ona je res publica u kojoj se posebno naglašava odgovornost nosilaca javnopravnih ovlašćenja.
Međutim, odgovornost za stanje u državi ne treba locirati samo na političke elite i nosioce javnih funkcija. Odgovornost je i na čitavnom nizu društvenih činilaca (Univerzitet, Akademija, strukovna udruženja, nezavisni intelektualci, civilni sektor). Trajuća atrofija intelekutalnih, naučnih i društvenih elita, oportunih i nezainteresovanih za proces (regresije) koji se odvija oko njih, moguće ostavlja lošije posljedice od krize (kvaliteta) političkih struktura.
Zato su značajni građanski i drugi civilni pokreti, koji po pravilu nastaju kada politički reprezenti postanu samozadovoljni ili bez empatije prema društvenim slojevima koji traže više slobode i promjenu društvenog ambijenta.
Nažalost, mlađa populacija u Crnoj Gori, koja bi trebalo da bude generator procesa promjena, već duže ima ozbiljan problem da prepozna svoju društvenu poziciju. Očito je da nema (kolektivnu) energiju da se izbori da smjena generacija ne bude samo čin biološke obnove društva. Kulturološka, društvena ili politička promjena traži više od puke smjene generacija i preduslov za to je da postoji Univerzitet koji nije samo „visokoškolska ustanova“, da postoji svijest o sopstvenom generacijskom identitetu i želja da se izgradi država kao res publica.
Pritom, neizgrađen kulturološki ambijent, nemanje značajnije pozorišne i muzičke scene, nizak stepen ulaganja u sport, upliv (kvazi) medijskog sadržaja iz drugih sredina, jak uticaj klera, pad kvaliteta obrazovanja i gubitak autoriteta stvarnih a afirmacija pseudovrijednosti, snažno utiču da generacije rođene tokom devedesetih nose sve „defekte“ vremena u kojem su odrastale.
Stoga, nažalost alternativa, usljed postojeće unutrašnje društvene atrofije, za mnoge mlade, prije svega obrazovane i sposobne, Crnogorce već sada je da budu dio boljeg društva, ali kao građani neke druge evropske države. Taj gubitak za društvo je skoro nenadoknadiv i ne može se sanirati jednim ili drugim izbornim rezultatom.
Reciklaža ili nova energija
Nakon dvije decenije iskustva sa nacionalistima, klerikalima, populistima, profiterima i ostalim „dobitnicima tranzicije“ jasno je da svako dalje pozivanje na spas nacije, vjere i „naših vrijednosti“ duboko u sebi nosi potrebu da se sačuva već stečeni plijen (novac, vlast, pozicija nacionalnog vođe ili monopol nad vjernicima) i zaustavi bilo koja nova energija koja bi promijenila to stanje.
Stoga, na društvenim (prosvijećenim) činiocima je da ne dozvole da se još jedan ciklus izgubi na više puta recikliranim temama koje bi imale prioritet nad pitanjem evropskih politika, ekonomskog oporavka, tranzicije vlasti, borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala, reforme pravosuđa...
U protivnom postoji realna opasnost da se trajno potroši čitava jedna ideja, čitava jedna generacija i nadasve potroši jedna velika šansa da Crna Gora istinski iskorači i izgradi se kao država sa punim sadržajem, a ne da bude ljuštura - država bez društva.
Zato svi, ali baš svi, imamo odgovornost da se izborimo za Res Publicu, kako bi nezavisnost slavili kolektivno kao država, ali i kao nezavisni i suvereni građani, činioci aktivnog i prosvijećenog društva. Stoga i u to ime, da je vječna bolja i pravednija Crna Gora!
Bonus video:
