NEKO DRUGI

HAZU kao SANU

Tako će i Srbija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora, koje već odavno aspiriraju prema članstvu u Europskoj uniji, morati iskusiti "toplog zeca" prolazeći kroz špalir starih članica i njihovih zahtjeva, a posebno Hrvatske koja je za ćebovanje "guštera" sa zapadnog Balkana naročito zainteresirana

7260 pregleda 4 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

Razdoblje pristupa pojedine zemlje Europskoj uniji obično je prilika drugim članicama, posebno onima koje sa zemljom kandidatkinjom susjeduju, da joj život zagorče koliko god to mogu, stavljajući pred dotičnu set neostvarivih ili teško ispunjivih preduvjeta za primanje u punopravno članstvo.

Tako će i Srbija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora, koje već odavno aspiriraju prema članstvu u Europskoj uniji, morati iskusiti "toplog zeca" prolazeći kroz špalir starih članica i njihovih zahtjeva, a posebno Hrvatske koja je za ćebovanje "guštera" sa zapadnog Balkana naročito zainteresirana.

Nije to ništa novo. Prilikom svakog učlanjenja koristila se prilika da zemlje članice zemljama kandidatkinjama iz naftalina izvuku već davno zaboravljene kavge, povijesnom prašinom prekrivene nesporazume, probleme kojih se više nitko ne sjeća i neriješena pitanja i da se pokuša iskoristiti takav pogodan trenutak da se nešto sitno ušićari na političkom, kulturno-historijskom ili ekonomskom planu.

Takva međunacionalne i međudržavne svađe nešto je što Europsku uniju prati zapravo otpočetka. Podsjetimo na to da se, dok se još Unija zvala Evropska ekonomska zajednica, Francuska jako protivila ulasku Velike Britanije u tu asocijaciju. Naime, tadašnji francuski predsjednik Charles De Gaulle držao je Veliku Britaniju na ledu tokom šezdesetih godina (kroz dva veta, od kojih je prvi uložio 1963. godine), smatrajući da će britanski ulazak u Zajednicu zapravo značiti ulazak SAD u Evropu na mala vrata, da će to sve skupa dovesti do posvemašnje amerikanizacije evropske politike i ekonomije i da Velika Britanija nije ništa drugo doli američki ekonomski trojanski konj na Starom kontinentu. Nije da nije bio u pravu.

U takvim se situacijama često poteže navodna povijesna i kulturna krivnja. Tako, recimo Bugari trenutačno pritišću Sjeverne Makedonce da priznaju kako im je jezik deriviran iz bugarskog, i taj zahtjev postavljaju kao uvjet za makedonski ulazak u EU. Da ne spominjemo da su te iste nesretne Makedonce godinama mrcvarili Grci, da bi ih prije nekoliko godina konačno natjerali da promjene ime svoje države, jer da antička grčka pokrajina Makedonija ima prednost u imenovanju pred homonimnom bivšom jugoslavenskom republikom. S druge strane, pristup Uniji ta je ista Grčka, baš kao i Portugal i Španjolska, iskoristila pozitivno, da se defašizira. Na taj su se način bivši južnoevropski fašizmi istopili u unijskom političkom kotlu, između ostaloga i uz pomoć proeuropske politike socijalističkih stranaka koje su u te dvije zemlje bile na vlasti osamdesetih godina prošlog stoljeća, dakle u vrijeme njihovih pristupa Evropskoj ekonomskoj zajednici.

Slovenske ucjene

U takvim situacijama poniženja nisu rijetka. Tako je Hrvatska prije devet godina morala odustati od tužbe protiv Ljubljanske banke, koja je odbila obeštetiti svoje hrvatske klijente 1991. godine kad je došlo do svejugoslavenskog razdruživanja i kad je banka propala, pa su jadni štediše iz Hrvatske, ali i iz Bosne i Hercegovine, morali nakon trideset godina sudovanja čekati praktički do neki dan da im se počnu isplaćivati davno uložene devizne štednje. Naime, netom pred ulazak u EU 2013. godine Hrvatska podvitog repa obustavlja tužbu pred svojim sudovima u kojoj traži nadoknadu od Ljubljane, da bi slovenski parlament nakon toga konačno ratificirao hrvatski zahtjev za primanje u EU. S druge strane, ista ta Hrvatska obvezala se na procesuiranje vlastitih ratnih zločina, a sad vidimo da Hrvatska na tom planu do dana današnjeg "uspješno" skriva kosture u ormaru (slučaj četvorice pilota s Petrovačke ceste). Hrvatska se naime u predpristupnom periodu nevoljko, ali ipak nekako, odrekla "duha nekažnjivosti" koji je definirao Tuđmanov predsjednik Vrhovnog suda Milan Vuković, tvrdeći da "Hrvati u obrambenom ratu ne mogu biti počinitelji ratnih zločina". Vidjet ćemo na primjeru mitraljiranja srpske izbjegličke kolone iz 1995. godine je li taj duh i dalje na snazi.

Neke su zemlje u tom predpristupnom periodu prošle relativno lišo. Recimo, Sloveniji se problem administrativnog čišćenja "izbrisanih" (preko 20 tisuća južnjaka /građana bivših jugoslavenskih republika/) uopće nije stavljalo na teret. Zapravo im ga nije imao tko staviti na teret, jer Zapad taj problem uopće nije percipirao, a bivše jugoslavenske zemlje nisu bile ni u prilici da prigovore, jer nisu bile u Uniji. Riječ je, samo da podsjetimo, o ljudima kojima je slovenska država desetljećima osporavala ostvarenje državljanskog statusa, jer da nisu etnički podobni. Sramna epizoda iz nedavne slovenske prošlosti epilog je dobila tek prije koju godinu, između ostalog i kroz ispriku "čefurima" koja je došla s najvišeg političkog mjesta. Ali su se zato Slovenci 2004. godine kad su pristupali Uniji, baktali s bizarnim zahtjevom Italije koja je od Slovenije tražila pravo prvokupa za zemlju i imovinu Talijana iseljenih s područja Istre i slovenskog Primorja nakon Drugog svjetskog rata, kao oblika obeštećenja.

Predpristupni sporazumi znaju čak i danas donijeti poneke benefite. Recimo antimanjinski zakoni Latvije i Estonije, kojima su se državljanima tih zemalja smatrali samo oni koji su uspijevali dokazati svoju prisutnost u tim zemljama od prije 1940. godine, stavili su preko noći oko 30 posto stanovništva ruskog podrijetla izvan zakona. Također, u te su se dvije baltičke zemlje za javne poslove mogli kandidirati isključivo znalci tih jezika (estonskog i latvijskog), dok se istovremeno vrlo rašireni ruski nije priznavao. Prije svog ulaska u EU te su se zemlje morale odreći takvih restriktivnih zakona.

Akademici traže treći entitet

Kako rekosmo, Hrvatska će se sasvim sigurno postaviti kao zainteresirana strana u postupku pridruživanja zapadnobalkanskih država Uniji, a da će tome tako doista i biti, pokazuje i dokument koji je javno predstavila Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti na svojim mrežnim stranicama. Akademici su nedavno objavili tekst pod naslovom "Prilozi za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa prilikom pregovora Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom u pogledu njihova ulaska u Europsku uniju", i u njemu oni trima državama nabrajaju grijehe koje ove moraju okajati, ako žele u Uniju. Naravno, drugo je pitanje kolika je stvarna politička snaga jedne takve institucije kao što je HAZU i koliko će se uopće njihovi prijedlozi i prilozi ozbiljno uzimati u obzir. Vjerojatno politička snaga i nije bog zna kako velika, ali su zahtjevi akademika u tolikoj mjeri stopljeni s današnjom službenom politikom Hrvatske prema susjednim zemljama, da "Prilozi" više sliče na neki demarš Plenkovićeve diplomacije, nego na koncentrirani i suvisli istup intelektualaca.

Pa tako kad seniorski klub sa Zrinjevca, inače obilno novčano potpomognut iz budžeta – zbog čega neki drže da HAZU ni ne može biti nezavisni intelektualni centar, nego prije starački dom čiji su štićenici potkupljeni visokim apanažama – zatraži od susjedne BiH da "osigura ravnopravnost hrvatskog naroda kroz treći entitet, kao i sva prava koja iz toga proizlaze", onda to nije ništa drugo do nastavak bobanovske, šuškovske i tuđmanovske politike presizanja prema drugoj zemlji, politike koja se na drugi način i danas nastavlja. Prvi komentar na ovaj skandal oko HAZU-ovog traženja "trećeg entiteta" dao je Enver Kazaz, sarajevski profesor, kazavši: "Nevjerovatno je da akademija i političari iz Hrvatske ne vide mogućnost drugačijeg rješenja pitanja u BiH od onog koji nameće HDZ BiH. A HDZ BiH nameće rješenja koja isključuju zapravo više od polovine Hrvata u BiH iz ustavnih prava i 'hercegoviniziraju' Hrvate u BiH. Nevjerovatna glupost među političkim elitama u Hrvatskoj i BiH." Kazaz čak smatra da su HAZU-vi prilozi novovjeka inačica SANU-ovskog Memoranduma. "Postoji nevjerovatna sličnost između Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), objavljenog 1986. godine i dokumenta iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti… Hrvatski akademičari računaju na svoj znanstveni autoritet prenebregavajući činjenicu da u ovom slučaju ulaze i u područje druge države i diktiraju i toj drugoj državi ne samo unutarnju nego i spoljnu politiku. Takav bezobrazluk pokazuje da su akademičari zaboravili znanstvene i etičke principe i upustili se u goli nacionalizam".

Radni logor Jasenovac

Ono što traže akademici čak je i jednom predsjedniku Milanoviću previše, pogotovo vezano ovo uz Bosnu. Iako se nikad ne zna kako će Milanović reagirati na pojedine političke događaje u nas i vani, ovdje je ipak uspio "spustiti loptu" i pozvati akademike da razmisle o svojoj "deklaraciji". Kaže predsjednik: "U tom dokumentu zaista stoje i neka pretjerivanja, primjerice oko Srbije i njihovog ulaska u EU. Međutim, fascinantno je što piše o BiH. Cijenjeni akademici su prije mjesec dana rekli da Hrvatima u BiH treba ta prava osigurati pod svaku cijenu. Pod svaku cijenu. To znači ne pitajući za cijenu. To je, eto, stav najbližih Plenkovićevih suradnika kad slobodno misle. Kad su pokoreni, onda ne misle. Pozivam ih da još jednom misle kad su napisali 'ne pitajući za cijenu'. Ja pitam za cijenu, jer cijena koja bi bila previsoka za Hrvate u Hrvatskoj je previsoka."

Što se Srbije tiče, akademici u obliku svojevrsnog ultimatuma traže, između ostaloga, da Srbija prestane s poticanjem "jasenovačkog mita". Stvar je tu dosta nejasna, jer slavni akademici ne razjašnjavaju što to točno misle pod "jasenovačkim mitom". Naime, mitologija oko Jasenovca otpočela je davno, a vrhunila je osamdesetih godina prošlog stoljeća kad se u tu raspravu na svoj način uključio i Franjo Tuđman, povjesničar koji je svoju doktorsku disertaciju prepisao od Ljube Bobana. On je u svojim "Bespućima povijesne zbiljnosti" (BPZ) najprije pravilno zaključio da je broj od 700 tisuća stradalih u jasenovačkom logoru obilato pretjerivanje i da pripada mitologizaciji kojoj se treba suprotstaviti. I Tuđman joj se suprotstavio, ali kako? Tako što je na mjesto srpske mitomanske brojke stavio svoju revizionističku brojku od 40 tisuća stradalih, a usput je i logoru promijenio karakter. U poglavlju pod nazivom "Izopaka povijesno-znanstvenih činjenica" Tuđman kaže: "Promicatelji jasenovačkog mita, od samoga početka do danas, ustraju na tome da je jasenovački logor bio organiziran s izričitom svrhom likvidacije svih zatočenika, te da su se u njemu svakodnevno vršili pokolji na stotine pa i tisuće Srba, Židova, Cigana i komunista. A istina je da je logor bio organiziran kao 'radni logor' s mnoštvom poljodjelskih i tvorničko-obrtničkih radnih jedinica." (BPZ, str. 316) Zna se gdje je ovakva interpretacija završila u devedesetima. U ciničkoj izjavi bivšeg predsjednika Sabora i akademika Nedjeljka Mihanovića da je Jasenovac zapravo poznat po tome da su logoraši tamo izvodili "Malu Floramy".

Tuđman i seoski pop

A na koga se povjesničar Tuđman, među ostalim, pozivao kad je došao do tog broja stradalih i do, navodno, pravog karaktera logora? Na ni manje ni više nego na seoskog popa! "Jure Paršić bio je župnik u Jasenovcu za vrijeme rata, kao privrženik NDH primio je i čin ustaškog satnika, ali je bio protiv ustaških zlodjela i pomagao je u spašavanju žrtava. Osobno je poznavao prilike u logoru i njegove dužnosnike, a poziva se i na obavještenja koja je dobio od jednog od zapovjednika logora dopukovnika Ivice Matkovića. U svojim sjećanjima govori i o tome kako je pred smrt ispovjedio ministre Pavelićeve vlade M. Lorkovića i A. Vokića. Prema tome govori čovjek dobro upućen i po svemu sudeći dobronamjerno razborit. A piše: 'U jasenovačkom kažnjeničkom logoru moglo je izgubiti živote od početka do kraja (1941-1945) između 30 i 40 tisuća ljudi.'" (BPZ, 344/5)

Akademike nije posebno briga ni to što je hrvatska i srpska povjesničarska struka već poodavno došla do konsenzusa oko približnog broja stradalih u Jasenovcu (prema poimeničnom popisu 80 i nešto tisuća stradalih), da sporova oko toga među njima već dugo nema, i da "jasenovački mit" danas postoji samo u revizionističkim krugovima oko Društva "Trostruki logor Jasenovac", kod negacionista poput Igora Vukića ili Slovenca Romana Leljaka i oko televizijske emisije Bujica, dok jasenovačka mitomanija danas opstoji uglavnom u krugu oko političara Milorada Dodika.

Što još žulja akademike? Pa to što nikako da prođe kanonizacija blaženog Alojzija Stepinca. I zato su im Srbi krivi, odnosno Srpska pravoslavna crkva, koja da koči promociju zagrebačkog nadbiskupa. Što se Stepinca tiče, mišljenja smo da ne treba ništa dodavati jednom davnom zaključku Slobodana Šnajdera koji je u svojoj stalnoj kolumni "Opasne veze", koje je iz tjedna u tjedan pisao u riječkom "Novom listu", nakon beatifikacije krašićkog vikara, zaključio da je Stepinac "kolaboracionist s problemima savjesti", nakon čega je te 1998. godine tadašnji ministar kulture Božo Biškupić odbio Šnajdera postaviti na mjesto intendanta u riječkom HNK-u.

HAZU treba ukinuti!

Ima, dakako, još akademijinih zahtjeva, kao recimo one vezane uz manjinski položaj Hrvata u Vojvodini ili one oko dubrovačke književnosti. Međutim, mišljenja smo da će akademici i s ova tri skandalozna zahtjeva izazvati sasvim dovoljno pažnje u javnosti. Možda jedina sreća u svemu tom jest što se kulturne institucije poput HAZU li Matice hrvatske danas zapravo ne pitaju previše, svakako puno manje nego ranije, recimo 1986. godine kad je objavljen Memorandum SANU. Mnogi čak misle da su takve institucije opsoletne i kao takve posve nepotrebne. Potpisniku ovih redaka svojedobno je Boris Maruna, pjesnik i emigrant – svakako netko kome se ne može prigovoriti manjak nacionalnog osjećaja – izjavio da čim je iz emigracije prispio u Hrvatsku (ako nije urbana legenda, priča se da je pjesnik na Pleso prvi puta sletio s pištoljem za pasom, spreman za nacionalnu revoluciju. Brzo se ohladio i završio je kao esdepeovski ambasador u Čileu, suparnik politike Franje Tuđmana, nakladnik "Zareza" i izvor ovom autoru iz redova Matice hrvatske kad je ova krajem devedesetih neuspješno pokušavala ustanoviti književnu nagradu "Mile Budak"), i čim je pohvatao konce, shvatio je da anakronističnim institucijama kao što su Akademija ili Matica zapravo u modernom društvu više nema mjesta i da ih promptno treba ukinuti. Ovi pomalo ishlapjeli i senilni "Prilozi" takvu davnu Maruninu ocjenu samo potvrđuju. (Bilten.org)