STAV

Batina je (od)Mila izašla

Prema istraživanjima istog tog UNDP-a od prije nekoliko godina, svaka treća žena u Crnoj Gori je bila žrtva porodičnih nasilnika. Onda je bivši premijer prvi, k'o što je red, uveo tzv. skupštinski nasilničko-retorički stil
115 pregleda 0 komentar(a)
Milo Đukanović, Foto: Savo Prelević
Milo Đukanović, Foto: Savo Prelević
Ažurirano: 03.02.2019. 02:42h

Prošlo je već neko vrijeme od kad se rijaliti uselio na velika vrata u našu Skupštinu, a mi po inerciji krenuli da oponašamo Janka, Branka, Nikolića (malog Mila) i ostale aktere skupštinskog rijalitija. Pitate se otkud znam? Samo slobodno tumačim rezultate posljednjeg UNDP-ovog istraživanja na temu porodičnog nasilja.

Prema istraživanjima istog tog UNDP-a od prije nekoliko godina, svaka treća žena u Crnoj Gori je bila žrtva   porodičnih nasilnika. Onda je bivši premijer prvi, k'o što je red, uveo tzv. skupštinski nasilničko-retorički stil. Svi se sjećamo njegovih verbalnih ispada (čitaj verbalnog nasilja) od bitange, preko perfomansa “Milo lopove”, “Bravo, kreteni”, do “Drž' te me da ga ne nagrdim”. I tako malo po malo, oponašajući agresivne, nasilne skupštinske rijaliti junake, stigosmo do alarmantne - nepopularne statistike, da je u posljednjih godinu dana, po istraživanjima UNDP-a svaka druga žena u Crnoj Gori preživjela neki vid nasilja, najčešće psihičkog.

Paradoksalno zvuči da prema istom tom istraživanju  93% stanovnica i stanovnika  Crne Gore ne znaju za porodično nasilje - nikad čuli. “Šta je to? To kod nas nema, lažu NVO i novinari... “ Femicid, nažalost, gotovo svakodnevno puni novinske stupce. Nesrećne žene (nezaštićene, obespravljene i nadasve diskriminisane), po pravilu stradaju od bivših partnera, i tako iz dana u dan. Izgleda da u Crnoj Gori ne postoji volja za rješavanje ovog problema. Nema strategije, ima samo crna hronika u medijima koja konstatuje šta se desilo. Šta nam je činiti, kako se temeljnije pozabaviti rješavanjem ovog problema? Za početak treba napraviti istraživanje kojim ćemo ustanoviti približan broj nasilnika. Koliko puta ste u protekloj godini opsovali ženu, koliko puta ste je ponizili, koliko puta ste je disciplinovali šamarima ili čupanjem za kosu? Shvatili ste već, rezultati bi se približno poklopili sa onih 93 odsto koji nikad nisu čuli za nasilje. Ne bi oni zlostavljali svoje žene i partnerke, taman posla! Osim ako ih one ne isprovociraju na, ne daj bože, takvo što. E, u ovom “osim” sazdana je sva naša tragedija. Jer je po našem većinskom shvatanju, nasilje opravdano ukoliko je izazvano - i tu je srž problema.

Plašim se da Crna Gora nema institucionalne kapacitete da se izbori sa nasiljem. U najboljem slučaju, možemo samo da ga registrujemo. Nasilje se ne može riješiti bez dobre kaznene politike za počinioce ovakvih prekršaja. Bez ozbiljne psihosocijalne podrške žrtvama nasilja, konstantnog ohrabrivanja da prijave nasilje i uvjeravanja da će dobiti adekvatnu zaštitu. Nasilnicima uz kazne, treba izricati i obavezne mjere psihijatrijskog liječenja, jer ako ne shvate da je njihovo ponašanje pogrešno i neprihvatljivo, nema napretka.

Voljela bih da svi shvatimo da je bezbjednosni prioritet u Crnoj Gori i borba protiv porodičnog nasilja, a boga mi i nasilnika.  A moramo svi dati doprinos u toj borbi, posebno mi žene koje u ovoj zemlji činimo većinu populacije.

Autorka je profesorica sociologije i članica Predsjedništva Građanskog pokreta URA