NEKO DRUGI

Ruski put u predmoderno doba

Staljinističko povlačenje od nauke i logike nastavilo se nakon raspada Sovjetskog Saveza i sada je glavna tendencija vladavine ruskog predsjednika Vladimira Putina

3324 pregleda 5 komentar(a)
Foto: Reuters
Foto: Reuters

Ruski pisac Petar Čadajev za svoju državu je rekao: „Nikada nismo napredovali zajedno sa drugim ljudima; nismo povezani ni sa jednom od velikih ljudskih porodica; ne pripadamo ni Zapadu ni Istoku, i ne posjedujemo tradiciju ni jednih ni drugih. Pozicionirani, kako smo bili, izvan vremena, nismo bili pod utjecajem univerzalnog obrazovanja ljudskog roda“.

To je bilo 1829.

„Zagonetka, zaogrnuta misterijom, unutar enigme“, kako je Winston Churchill opisao Rusiju više od stoljeća kasnije, ni danas nije blizu da bude riješena.

Filozof John Gray nedavno je napisao da je ruski predsjednik Vladimir Putin „lice svijeta koji savremeni zapadnjački um ne razumije. U ovom svijetu, rat ostaje trajni dio ljudskog iskustva; smrtonosne borbe za teritoriju i resurse mogu izbiti u svakom trenutku; ljudi ubijaju i ginu zbog mističnih vizija“.

Zato su zapadnjački analitičari i liberalni Rusi zaprepašteni Putinovom tzv. „specijalnom vojnom operacijom“ u Ukrajini.

Ni vrsni šahista, ni poremećeni vladar

Objašnjenja Putinovih postupaka zasnovana na ličnosti su najlakša i najjednostavnija. Putin se ne ponaša ni kao vrsni šahista koji pažljivo povlači svaki potez, niti kao poremećeni vladar.

Putin, prije ima iskrivljeni ili barem jednostrani pogled na rusku historiju i na ono što čini posebnu rusku vrlinu. No, to ne objašnjava raširenu narodnu i intelektualnu podršku u Rusiji za ovaj opravdavački narativ u vezi Ukrajine. Svi smo mi u nekoj mjeri zarobljenici naših nacionalnih mitova. Stvar je u tome da je ruska mitologija u raskoraku sa „univerzalnim obrazovanjem ljudskog roda“.

Očekujemo da se Rusija ponaša manje-više kao moderna ili čak postmoderna evropska nacionalna država, ali zaboravljamo da je Rusija propustila tri ključna sastojka evropske modernizacije. Prije svega, kako je napisao Jurij Senokosov, Rusija nikada nije prošla kroz Reformaciju niti je imala svoje Prosvjetiteljstvo. Ovo je zato, smatra Senokosov, „što je kmetstvo ukinuto tek 1861, a sistem ruske autokratije se raspao tek 1917. godine […] Potom je brzo vraćen“. Kao rezultat, Rusija nikada nije iskusila period buržoaske civilizacije koji je u Evropi uspostavio obrise ustavne države.

Zatim, Rusija je oduvijek carstvo, nikada nacionalna država. Autokratija je njen prirodni oblik vladavine. Za njenog trenutnog cara raspad Sovjetskog Saveza 1991. bio je kršenje ruske historije.

Liberalni kapitalizam

Treći sastojak koji nedostaje, povezan sa odsustvom prva dva, jeste liberalni kapitalizam, koji je Rusija iskusila kratko i u ograničenom obliku. Marx je insistirao da kapitalistička faza ekonomskog razvoja mora prethoditi socijalizmu, jer svaki pokušaj gradnje industrijske ekonomije na arhaičnom tlu seljačkog primitivizma neminovno vodi ka despotizmu.

Upravo se na to svela Lenjinova revolucionarna formula „sovjetske moći plus elektrifikacije cijele zemlje“. Lenjin, briljantni oportunista, slijedio je tradiciju velikih reformatorskih careva koji su pokušali vesternizirati rusko društvo od vrha. Petar Veliki je zahtijevao da Rusi briju bradu i svojim bojarima je rekao: „Ne žderite kao svinje; ne čistite zube nožem; ne držite hljeb na grudima dok ga režete“.

U 19. stoljeću je ruski odnos s Evropom poprimio novu dimenziju s idejom novog čovjeka - zapadnjačkog tipa neraskidivo povezanog sa filozofijom Prosvjetiteljstva i oduševljenog naukom, pozitivizmom i racionalnošću. Pojavljuje se kao Stoltz u romanu Ivan Gončarova Oblomov iz 1859. U Očevima i sinovima Ivana Turgenjeva iz 1862, on je sin nihilist Bazarov, koji je prvak u nauci i bori se protiv porodičnih iracionalnih tradicija. Roman Nikolaja Černiševskog Šta da se radi iz 1863, koji je snažno utjecao na Lenjina, zamišlja društvo od stakla i čelika izgrađeno na naučnom razumu.

Zbog svojih plitkih korijena u ruskoj kulturi, ove futurističke projekcije su potaknule književnu pobunu seljaka. Zapisi iz podzemlja Fjodora Dostojevskog, objavljeni 1864, ne samo da su postali kanonski tekstovi kršćanske slavenofilije, već su pokrenuli i duboka pitanja o samoj modernosti.

Boljševici su napravili najveći kolektivni pokušaj da novog čovjeka izvedu iz književnosti u svijet. Oni su, poput Petra Velikog, shvatali da je potrebno preobraziti ljude unutar društva da bi se preobrazilo društvo. Oni su pokrenuli zajedničke napore, uz učešće avangardnih umjetnika tog vremena, da moderniziraju način razmišljanja ljudi i njeguju njihovu revolucionarnu svijest. Rusi će postati naučno i kolektivno orijentisani novi ljudi koji će pomoći da se izgradi komunistička utopija.

Snovi o ‘novom čovjeku’

Ovo je bio možda najveći neuspjeh od svih. Sa Staljinom koji je smatrao da je socijalizam postignut 1936, i socijalističkom književnošću i umjetnošću koju je naručivala država i koja je uzdizala misticizam iznad nauke, sovjetski snovi o novom čovjeku ostali su samo to. Povlačenje od nauke i logike preživjelo je raspad Sovjetskog Saveza i sada je animirajuća tendencija Putinove vladavine. Njegova na vjeri zasnovana mitologija, neobična simbiotska veza sa moskovskim patrijarhom Kirilom, iskrivljavanje historije i poricanje činjenica, potcrtavaju do koje mjere se Rusija povlači od savremene Evrope.

U svojoj knjizi iz 2003. The Breaking of Nations, bivši evropski diplomata Robert Cooper smatrao je da je budućnost Rusije još otvorena. Potpisivanje Ugovora o konvencionalnim oružanim snagama u Evropi i kasnije ruski potezi da se pridruži NATO-u ukazivali su na to da „postmoderni elementi pokušavaju izaći van“. Dugo će se raspravljati o tome da li je ovo približavanje osujećeno zbog arogancije Zapada ili ruske nekompatibilnosti. Do 2004, Putin je odbacio većinu liberalizirajućih tendencija i počeo prihvatati tradicionalizam. U Cooperovoj klasifikaciji, Rusija je moderna predmoderna država.

Nakon invazije Sovjetskog Saveza na Čehoslovačku 1968, češki pisac Milan Kundera odbio je adaptirati Idiota Fjodora Dostojevskog. „Univerzum Dostojevskog koji se sastoji od prenapuhanih gesti, mutnih dubina i agresivne sentimentalnosti me odbio“, kazao je Kundera.

U ovim mutnim dubinama, iza racionalne fasade, možemo nazrijeti Putinov rat.

Autor je član britanskog Doma lordova i profesor emeritus političke ekonomije na Univerzitetu Warwick

(Project Syndicate; balkans.aljazeera.net)