ZAPISI SA UŠĆA

Hvarska „lipost uzorita“

Sa mjestima je kao sa ljudima. Često ne znate zašto su vam simpatična. Od prvog trenutka sam se u Starom Gradu osjećao bolje nego u gradu Hvaru, gdje je turistički fenseraj već djelimično dostigao nivo Dubrovnika

9911 pregleda 2 komentar(a)
Stari Grad na ostrvu Hvar, Foto: D. Dedović
Stari Grad na ostrvu Hvar, Foto: D. Dedović

Dok normalnom brodu Jadrolinije do Hvara - a to dalmatinsko ostrvo je naš cilj - treba dva sata, mi ćemo se voziti samo sat vremena. Iz splitske luke isplovljavamo katamaranom usidrenim na vezu broj 13 - brodom sa dva trupa koji brže klizi po vodi od običnih jednotrupnih brodova. Dvostruko brža vožnja košta dva puta više, ali ćemo se već oko devet ujutro naći u gradu Hvaru. Ostale linije uglavnom prevoze do trajektne luke udaljene dva kilometra od Starog Grada.

Ulazak u Hvar

Plovidba je ugodna, velika kabina sa sjedištima samo dopola ispunjena ranoraniocima. Mjesec je juni, još nisu počele glavne sezonske gužve. Samo što smo istrljali ostatke pospanosti iz očiju i progovorili koju, već smo se približavali luci grada Hvara. Ulazak u luku obećava.

Grad Hvar
Grad Hvarfoto: D. Dedović

Zvonik Katedrala Svetog Stjepana, ponosne hvarske palate, Arsenal - istorijsko brodogradilište za galije kojem je 1612. pridodato jedno od najstarijih pozorišta u Evropi. Riva građena od tvrdog mermera. Loža, zgrada u kojoj su se za dugih mletačkih vjekova okupljali viđeni ljudi da bi donijeli odluke od važnosti za zajednicu. Uz nju Toranj Leroj sa satom. Tvrđava na brdu. I kaskade krovova.

Posle iskrcavanja u uličicama oko luke tražimo kafić „Kava 37“. Jedna od boljih stvari globalizovanog svijeta jeste mogućnost da na Hvaru popijete kafu od najboljeg zrna. Specializovana kafedžijska radnja nam je poznata - isti vlasnici drže u Splitu lokal koji se zove „Kava 2“. Na Hvaru je specijalna kafa skuplja nego na kopnu, a kroasan sa bademovim listićima je naprosto pravi način da počnete dan na „sunčanom otoku“ kako zovu Hvar.

Potom obilazimo znamenitosti. Divimo se svim pobrojanim građevinama i već stupamo u konkurentski odnos sa grupicama turista - određene pozicije za fotografisanje podrazumijevaju čekanje u redu. Kao i obično, ne čekam, već fotografišem iz uglova koji nisu zastupljeni u reklamnim katalozima.

Hvar
foto: D. Dedović

„Ova lipost uzorita“

Odlazimo do ljetnjikovca hvarskog plemića i pjesnika Hanibala Lucića. U bivšoj ljetnjoj rezidenciji je smješten Muzej hvarske baštine. Vrt kroz koji prolazim svojom ljepotom i otmenošću navodi me na misao da uopšte nije bilo loše biti Hanibal Lucić. Osim kad se narod pobuni protiv lokalnog plemstva, pa onda morate da bježite u Split, Trogir ili za Italiju. U mirnim vremenima Lucić je mogao da piše i prevodi. Kao i većina ondašnjih aristokrata nije imao visoko mišljenje o narodu. Puk je za njega “mnoštvo koje razuma nema”.

Hanibal Lucić je ipak imao jednu osobinu koja će se pokazati skoro kobnom za čovjeka njegovog ranga. Bio je osjetljiv na žensku ljepotu. Zna se da je spjevao himnu ljepoti jedne žene: Jur ni jedna na svit vila. U toj pesmi Lucić se obraća Stvoritelju, da poštedi takvu ljepotu prolaznosti: „Ne daj vrime da ju shara“. Ova „lipost uzorita“ je zaslužila da bude vječna. E, taj plemić koji je prezirao prost narod, zavolio je ljepoticu iz naroda, sa njom je imao sina, priznao ga i zavještao mu svoje imanje. Tako ženska ljepota još u 16. vijeku, kao danas u holivudskim limunadama, pokazuje nadmoć nad staleškim predrasudama.

Vraćamo se prema glavnom gradskom trgu. Oblaci su se razišli i kamen počinje upijati sunčevu vrelinu. Basamaci, zapravo uličice za penjanje - u Dalmaciji ih zovu skale i skaline - vode u nekoliko paralelnih pravaca ka tvrđavi. A ulice koje pod pravim uglom presijecaju skaline pune su konoba i kafića. Ovaj dio grada je posebno mediteranski živopisan. Jedna od strmih ulica sa stepeništem zove se „Kroz Grodu“. A Groda je najstariji dio grada. U spletu ulica nailazim na zgradu dominikanskog samostana pred kojom je kip sa knjigom, a na otvorenoj kamenoj stranici stoji - Ora et labora - Moli se i radi. Stari dominikanski moto, koji u cjelosti glasi Ora et labora, Deus adest sine mora. Moli se i radi, bog pomaže bez zadrške. A u samoj zgradi danas je smješten Muzej Hanibala Lucića, čije tragove u gradu Hvaru izgleda ne možete izbjeći sve i da hoćete.

Stari Grad na Foru

Ulica u Starom Gradu
Ulica u Starom Gradufoto: D. Dedović

Hvar se kao ni jedno drugo hrvatsko ostrvo prućio u dužinu, preko 67 kilometara, ali je zato vitak u struku, sa jedne na drugu obalu pređe se brzo, između njih je najviše desetak kilometara. Putujemo autobusom Čazmatransa koji više puta dnevno povezuje hvarska mjesta. Šta nam može ponuditi Stari Grad, od kojeg nas dijeli dvadesetak kilometara, a da već nije viđeno u raskošnom gradu Hvaru?

Mnogo toga. Izlazimo na autobusku stanicu, koja nije više od proširenja sa nadstrešnicom. Već je vrelo. Za nekoliko minuta uranjamo u splet uličica, u sjenke kamenih kuća. Malo je ljudi. Izlazimo na rivu. More se poput fjorda uvuklo u ostrvsko kopno, pa Stari Grad izgleda kao naseobina na rijeci. Stoga ne treba da čudi da je sve počelo ovdje, jer mali zaliv jeste bogomdana luka. To su primijetili i starogrčki kolonisti koji su se doselili ovamo, kažu sa kikladskog ostrva Paros, a za račun Dionizija Starijeg, starogrčkog tiranina sicilijanske Sirakuze. Nazvali su svoj novi zavičaj Faros. Bilo je to prije dvadeset i tri vijeka, ali mještani svoje ostrvo ni dan danas ne zovu Hvor, kao ostali čakavci na njemu, već For. Tako su bliže istorijskom temelju.

Lijep niz kuća uz obalu sa usječenim trgovima. Šetnja duž rive ne traje više od desetak minuta. Ali to je dovoljno. Sa mjestima je kao sa ljudima. Često ne znate zašto su vam simpatična. Od prvog trenutka sam se u Starom Gradu osjećao bolje nego u gradu Hvaru, gdje je turistički fenseraj već djelimično dostigao nivo Dubrovnika. Ne umijem sebi objasniti ovu prisnost sa mjestom u kojem sa prvi put nalazim. Ali naviknut sam na sopstveno intuitivno-čulno obuhvatanje mjesta u prvih petnaestak minuta boravka. Tako je bilo sa Pargom, sa Strugom, sa Palermom, sa Koimbrom, sa Pirotom. Tako je sada i sa Starim Gradom na Hvaru.

Od Škvora do Tvrdalja

Spomenik Petru Hektoroviću
Spomenik Petru Hektorovićufoto: D. Dedović

Najprije nabasamo na Škor - trg iz 17. vijeka koji je sačuvao autentičan izgled. Ime je dobio po škveru - brodogradilištu. Prije nekoliko vjekova trg je bio na obali, posle je obala nasuta, riva je oteta od vode. Unaokolo, sa tri strane i renesansa i barok i narodna hvarska arhitektura. I nestvaran mir. Odmah potom izbijamo na prostrani trg sa spomenikom Petru Hektoroviću, renesansnom pjesniku. To ime je neraskidivo povezano sa mojom školskom lektirom: „Ribanje i ribarsko prigovaranje“. Sa jezika 16. vijeka moglo bi se prevesti i kao „Ribarenje i ribarsko razgovaranje“, a možda i kao “nadgovaranje”, nadmetanje u razgovoru. Petar Hektorović je napisao neku vrstu putopisa dalmatinskim ostrvima u društvu pametnih i muzikalnih ribara. Oni su mu čak, kako autor kaže, otpjevali dvije bugarštice, narodne pjesme. A pjevali su na „sarpski način“,

Kako god, ovaj značajni spjev, brodski dnevnik, ribarska idila - hibridna tvorevina nedogmatskog pjesnika - ostavila je današnjim Srbima i Hrvatima kosku oko koje se na raznim forumima u Internetu glože, podijeljeni na one koji tvrde da je Hektorovićev „srpski način“ samo „intonacijska kategorija, a ne pripadonosna oznaka“ i onih koji u Hektorovićevim ribarima vide Srbe.

Tako je to kada se prvo na najgluplji mogući način - ratom - razgraniče države, a potom ne znaju šta će sa najstarijim primjerima zajedničke baštine. Mene Hektorović prije svega zanima kao čovjek koji je stvorio utvrđeni dvorac pred kojom stojim.

„Ako znaš šta si…“

Pjesnik je doživio dve turske provale u svoje mjesto, ali je dvorac Tvrdalj sa ribnjakom i vrtom s upornošću i trudom obnovio. Stavio ga je na raspolaganje sugrađanima u slučaju nevolje. Bio je na strani naroda u sukobima sa plemstvom. Najbolje što sam pročitao o Tvrdalju odnosi se na klozet. Iznad rupe u koju su se praznile noćne posude stoji natpis: SI TE NOSTI CUR SUPERBIS. A to na latinskom znači: Ako znaš šta si, zašto se oholiš? Ovo je tako dobro, da bi rečenicu trebalo napisati na ulazima u sanitarne prostorije najmoćnijih ljudi svijeta.

Meni je Petar Hektorović daleko bliži od njegovog savremenika, Hanibala Lucića. Hladna ljepota Lucićevog ljetnjikovca u gradu Hvaru i Hektorovićeva tvrđava koja čuva unutrašnjost renesansne vile, a otvorena je i za namjernike i za siromahe, predstavljaju sve do danas dvije suprotstavljene životne filozofije. Na spomeniku Hektoroviću zapisan je stih iz Ribanja: „Na Tvardalju mome, koji me posvoji“.

Hvarsko-kragujevačka pica

Od ovoliko estetski upakovane istorije dobro se ogladni. Biramo između nekoliko mjesnih konoba, svaka ima simpatičnu baštu. Ali restoran Grano duro ima najdeblju hladovinu. U modernom enterijeru kušamo bijelo vino i jelo po preporuci kuće - picu sa školjkama i plodovima mora. Konobar Nikola, imenjak jednog od dva Hektorovićeva ribara, govori na „srpski način“ ali razlog nije tako nejasan kao u književnosti. Nije to ni „intonacijska oznaka“, već je momak jednostavno - iz Mladenovca. Ugodno smo proćaskali. Na primjedbu da je hrana odlična i da pozdravi šefa kuhinje, koji majstorski sprema mediteranska jela, on je odgovorio: „Baš lepo. Hoću. On je inače iz Kragujevca“.

Izgleda da ovdje, u Starom Gradu, na Hvaru, još od Hektorovićevih vremena pa sve do danas stvari nisu onakve kakvim sa na prvi pogled čine.

Posle jela krenemo u još jednu šetnju. Na kraju rive nailazimo na kuću i mauzolej okružen čempresima. Ovo zdanje je jedino u nizu koje ima kupolu, svojim proporcijama i skladom izaziva radoznalost. Tu je sahranjen Don Šime Ljubić, čovjek koji je prvom polovinom 19. vijeka rođen u Starom Gradu. Bio je teolog, ali je studirao i slavistiku i istoriju. Ostaće upamćen kao otac južnoslovenske numizmatike, jer je 1875. objavio „Opis jugoslavenskih novaca“. Bio je član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu od njenog osnivanja.

Ovoliko učenosti na ovako malo prostora zaista jeste hvarsko čudo. Don Šime je umio da izabere životni put, ali mu je i grob u zavičaju - izrazito lijep.

Jelsa gordog imena

Jelsa
Jelsafoto: D. Dedović

Mislim ove misli dok čekamo autobus za Jelsu. Da imamo više snage možda bismo i prošetali tih osam kilometara. Srećni smo što Čazmatransov autobus stiže, makar sa petnaestak minuta zakašnjenja. Sunce se naginje ka zapadu. Kroz prozor vidomo polja podijeljena kamenim međama, koja su sačuvana još od starogrčkih vremena. I već smo u čarobnoj Jelsi.

Ime ove morske varošice je u jugoslovenskoj eri za kontinentalce imala skoro snobovski prizvuk. „Ljetovala sam u Jelsi“ bila je omiljena fraza preplanule ženske čeljadi iz dobrostojećih socijalističkih kuća čak i u provincijskim gradićima.

A sada smo i mi tu. Sa zakašnjenjem od nekoliko decenija, ali bolje ikad nego nikad. Osjetio sam da mjesto u sebi skriva onu ostrvsku Dalmaciju koja je svima draga - ljudi koji na klupi ćaskaju na svojem dijalektu, spor korak konobara koji donosi odličnu kafu sa sladoledom, luka u kojoj barke čekaju svoje vlasnike kao ostavljene nevjeste. I zaista - u moje oko nahrupila je ljepota koja je zamisliva samo na razglednicama.

Sunce u bunilu

Jelsa je u svom imenu možda sačuvala slovensko ime Hvara - Lesina, Lesna. Stari slovenski izraz za šumu, šumovitost. To ime su preuzeli mletački gospodari, a ovdašnje stanovništvo ga je, kada ga izgovaraju mletačka usta, se vremenom čulo kao Jelsa. Tako kaže jedna od teorija.

Prekratko sam u Jelsi da bih mogao da se pozabavim lokalnim mitovima i pričama. Ali dovoljno dugo da bih poželio da se vratim, da još jednom sjednem u luku i posmatram galebove kako odlijeću prema Biokovu na horizontu. One jadranske galebove za koje je Jelšanin Vinko Buj zapisao da su „kraljevi visina“, te da je jedan sletio „u Jelsu kraj mora, i tu osta da ga ljubi zora“. Tako je urezano na kamenoj ploči u luci, ispod spomenika galebu - to su stihovi pokojnog hrvatskog akademika koji je doktorirao psihologiju u Njemačkoj.

Ljetnji zalazak sunca na Hvaru
Ljetnji zalazak sunca na Hvarufoto: D. Dedović

Ponovo stiže Čazmatransov bus, ovaj put do trajektne luke koja se nalazi nadomak Starog Grada. Čeka nas kolos Jadrolinije koji do osam naveče proguta sve automobile i pješake da bi zaplovio ka Splitu. Sa gornje palube posmatram kako sunce mijenja boju, postajući purpurnocrveno kao u predinfarktnom bunilu, da bi potonulo u crnu vodu. Baš taj zalazak sunca je jedino što je moglo da stavi dostojnu tačku na ovakav hvarski dan.