Gledao sam prenos, jer sam romantik, osjećao sam potrebu da budem dio erotičnog nadahnuća kojim premijer isprati svaku svoju šalu, i naravno da sam zažalio što je program otvoren za javnost.
U ljubavnom iskazu prema samom sebi prednjačio je ministar vanjskih poslova Ranko Krivokapić koji je iskoristio priliku da na nekoliko mjesta dopuni Hegela. Ministar Konjević bio je načet prehladom, pa mu je punom šlajma i političkog patosa glas zvučao pandemijski tmurno. Da se ne lažemo, Konjević & Krivokapić znaju da voze političku priču i na nekoliko trenutaka sve je izgledalo prijatno, akademski, kako i treba da bude na sjednici vlade. Ali oduševljenje Dritana Abazovića silnim dijalogom pokvarilo je program i ubilo ostale emocije koje su se mogle nazreti.
Na kraju, bilo je zabune oko glasanja, pojma nemam ko ga je kome prislonio, ali intuicija mi kaže da je Temeljni ugovor sa SPC usvojen.
Šta to znači, ko zna. Vjerovatno ništa, ali od jednog ništa može postati velika nevolja. Tako je to u politici, i nije prvi put da se oko gluposti o jadu zabavi zbor mudraca.
Znam da je cijena ulja 2.39 eura, znam da prosječnom penzijom možeš kupiti pola vještačkog zuba, a poznato mi je i da je najnovija dječja bolnica u Podgorici otvorena godine ‘62. Moram ovom prilikom da pomenem i onu deponiju na ulazu u Nikšić koja implodira i bukti dok ja ovo nešto kao sumiram. Ima dakle tema, nije da nema, i na samoj Vladi predloženo je oko pedeset, pa se u formi predloga pojavio i Nacionalni savjet za kulturu. E to mi je bilo zanimljivo, jer se premijer najedio što su tu „razna imena“, dok je u ime predlagača neko momče skoro pa orgazmiralo kakva je plejada na spisku.
Pa evo, da skrenem sa glavne teme, naknadno sam saznao da je spisak stvarno za respekt, a da se premijer vjerovatno pobunio jer na listi stoji njegov ljuti kritičar Andrej Nikolaidis, što je meni vidiš sasvim logično, budući se pomenuti bavi politikom na dnevnom nivou i u narodu nije poznat po ljubavnim katrenima, nego po kolumnama i pamfletima.
Mene je tu više iznenadilo kad sam vidio da se usred Nacionalnog savjeta koji treba da blanja kultur. politiku našla prva violina jednog od najboljih orkestara svijeta, fantastični Roman Simović, zatim, svjetska mega zvijezda klasične zabune šta je to umjetnost Miloš Karadaglić, koji svaki dan mora onu tamburu makar osam sati držati za šiju, ili moj drug Ognjen Spahić kojeg sve teže možeš naćerati da napiše nešto ispod hiljadu strana.
Takva ekipa da ti šljaka u Vladinom tijelu?
Ne znam šta da kažem, čini mi se da se tu bukvalno može iskoristiti ona fudbalska fraza, „da je u ekipi previše umjetnika“, od kojih bih još istakao kompozitora Janka Nilovića, krepkog frankofonog čiču i legendu pariskog fanka, kao i maestra Vlatka Gilića koji gazi ka desetoj deceniji života u kojem se uglavnom klonio Crne Gore.
OK, nemoj da bude kako izbjegavam Temeljni ugovor i bježim sa časova kao ministarke Vlaović i Marović. Zlo je vrijeme kad dobri đaci počnu da bježe sa časova, zar ne? Još gore je kad se Država u ugovoru poziva na kanonsko pravo, što je blamaža i dokaz da su popovi radili duplu redakturu. Premijerovo odbijanje da se stvar odloži i tekst sredi zvučalo je skoro ubjedljivo, dok nije rekao da ugovor ionako ne znači ništa kad je nad njim zakon.
Pa što donosiš ugovor ako ne znači ništa, logično je pitanje, na koje dodajem i sumnju da Abazović kontroliše ovaj proces. Razumijem premijera, da se sad opet sitna knjiga šalje stojnom Biogradu zima bi nas uhvatila do prvog amina. Što opet dovodi do slavnog pitanja, a šta će nam usred manjinske vlade, svjetskog rata i turističke sezone Temeljni ugovor?
Da se pomirimo, kaže Abazović.
Pa što se sami ne pomirimo, makar jednom, nego dovijeka preko goluba pismonoše, pitam se grešan. Moramo li se baš ovog ljeta tako temeljno miriti?
Ako ima još pitanja, moram da istaknem, ovi što se bune ispred Vlade sve znaju, toliko da su crnogorsku ideju sveli na komad štofa i dvije narodne pjesme; nije to lako, em je vruće, em pada kiša, em priča slabo inkluzivna a vrlo ekskluzivna, pa kad vidiš prof. Draginju kako cupka i popijeva, namah zaboraviš ko te ono tlači i prepadnut bježiš na prvi dojč, samo da te neko ne snimi u blizini.
Eto, tako je prošla epohalna nedjelja, bilo je zanimljivo, a biće još više, čim saznamo šta se zapravo desilo, i je li Vlada pala temeljno, il' samo 'nako.
Bonus video:
