STAV UREDNIKA

Slon u prostoriji

Milo Đukanović jeste ekspert na temu – malo ko kao on poznaje tako blisko i crnogorski i srpski nacionalizam, takoreći iznutra, a ama baš niko se nije tako okoristio i jednim i drugim

54241 pregleda 90 komentar(a)
Đukanović, Foto: BORIS PEJOVIC
Đukanović, Foto: BORIS PEJOVIC

Da je Milo Đukanović patriota, a ne sitni nacionalista balkanskog tipa kojih je puna istorija regiona, bio bi dostojanstveniji od toga da se vješa o nogu države koja pokušava da ide naprijed, samo zbog toga što nikad ne može da povrati vlast u obliku koji je za njega vrijedan vladanja.

Đukanovićeva "kontrargumentacija" na moju kritiku dva nacionalna ekstrema u Crnoj Gori se svela na podmetanje teze da ih ta kritika izjednačava i dovodi u ravnotežu. Đukanović jeste ekspert na temu – malo ko kao on ih poznaje tako blisko, takoreći iznutra, a ama baš niko se nije tako okoristio i jednim i drugim. Zato kad jedan tako kvalifikovani stručnjak u oblasti nacionalizma optužuje druge za moralne ekvivalencije, onda ta imputacija sigurno nije plod njegove nevinosti u materiji, nego predstavlja još jednu u bogatoj karijeri nacionalističkih manipulacija.

Đukanović je, uostalom, tim nacionalizmima najvažnija zajednička crta. On je "slon u prostoriji" u kojoj se govori da crnogorski nacionalizam nema ratnih nepočinstava i spoljne agresije na svojoj duši. Nema, ali ima njega. Zato bi bolje bilo da Đukanović objasni, pošto je sa tim intimno upoznat, u ime kog nacionalizma su izvršeni urbanocid i kulturocid, tokom granatiranja Dubrovnika i pokušaja pomjeranja crnogorske granice ka Neretvi, dok je mlađa verzija njega samog obnašala funkciju premijera. U ime kog nacionalizma se desila najveća moralna izdaja Crne Gore koju je neki njen državnik počinio u cijeloj njenoj istoriji: deportacije bošnjačkih izbjeglica. Jarebice su utekle k vama da uteku, a nijesu da ih pokoljete. Nacionalizmi su se mijenjali, njihov izvršilac je ostao isti.

Ako su Đukanovićevim braonicima dovoljne teatralne deklamacije pokajanja i izvinjenja, to svakako ne znači stvarnu odgovornost za zločine i za politike u kojima je učestvovao. Ta nekažnjivost Đukanovića, i odbijanje da se suočimo sa crnogorskim učešćem u ratovima devedesetih, je jedna od stvari koja stvara uslove za političko djelovanje onih koji nisu napustili pozicije koje je on zastupao devedesetih i dalje prijete srpskim nacionalizmom.

Crnogorski nacionalizam ne spori drugim grupama pravo na svoj identitet, ali se uveliko zatvara u sebe kao posljedica Đukanovićeve ideje o "zaokruživanju nacionalnog identiteta" kroz nacionalističku patetiku i kič. Crnogorski nacionalizam zato osporava mnogima pravo da se identifikuju upravo kao Crnogorci, osim ako se ne uklapaju u dominantnu političku definiciju crnogorstva. Đukanović neka sam odluči kako se zove i kom žanru pripada kada predsjednik države poručuje da onaj ko je bio protiv nezavisnosti ne može da predstavlja Crnu Goru, ili barem da razjasni na koji od dva referenduma koje je organizovao misli. Kako li je on sam glasao na prvom? Đukanović ne može da oprosti građanima koji su na referendum iskoristili građansko pravo, ali ima moralni kapacitet da sebi oprosti najskarednije ratno huškanje, učešće u agresiji i neke od najprostačkijih izjava srpskog nacionalizma. Ali, da se ne zadržavamo na moralnoj devijantnosti Đukanovićevih moralnih pridika. Poenta je da predsjednik jedne države uzima sebi za pravo da određuje kapacitet građanskih prava svojih sugrađana: možda to nije nacionalizam ili osporavanje nečijeg identiteta, ali je osporavanje osnovnih ljudskih i građanskih prava ogromnog broja građana ove zemlje. Koga za to nije briga, strašan je to patriota.

Kaže Đukanović i da mu je obaveza da digne glas protiv nasilničke prakse, u ovom slučaju SPC. Treba pitati gdje je ta obaveza bila 2013. godine, kada je primio povelju Velikog dobrotvora hrama u Podgorici od mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija u Vili Gorica, u prisustvu patrijarha SPC i vaseljenskog patrijarha. Gdje li se bila zagubila gadljivost na darivanja crkve, ako se uzme u obzir da se sve na čemu joj zamjera desilo prije 2013. godine. Uostalom, ko je bio na vlasti svih tih godina…

Komično je jasna Đukanovićeva namjera da destabilizuje Crnu Goru, pa niču i prijetnje tužilaštvu i zapaljive izjave koje su njegov stari, možda prvi naučeni trik u dugoj karijeri: on poseže za ekstremizacijom onog trenutka kada osjeti da mu politička moć klizi iz ruku. Tako smo svjedočili, barem u zadnja dva mjeseca, taktičnom, pragmatičnom i politički umivenom Đukanoviću koji se zapadu prodaje kao konstruktivan partner, no koji po pravilu uvijek pokaže svoje pravo lice tek onda kada mu se pokvare zacrtani politički planovi. A pravo lice nije mnogo drugačije od njegovih preteča i uzora Miloševića i Tuđmana, samo što je, tamo gdje su oni preferirali zlatom optočene uniforme ili dizelaške trenerke, on razvio ukus za skupa odijela i luksuzne satove.

Dok Đukanović mjesecima glumi konstruktivnost, politički instrumentalizovani pojedinci koje jednokratno koristi pišu ono što on zapravo misli. Intelektualne perjanice crnogorskog nacionalizma nisu uspjele da produkuju ništa osim varijacije na Đukanovićevu gornju temu, nespretne izlive nacionalizma koji pokušavaju da ukriju i kuknjavu o navodnoj propagandi dok svoje radove distribuiraju kroz dobro uvezanu mrežu propagandističkih medija. U želji da pokaže svoj nenacionalizam, jedan od Đukanovićevih branilaca izjavio je da ne može da snosi odgovornost za rasističke izjave beogradskog profesora o Abazoviću jer taj profesor "ni nacionalnim samoiskazom, a ni rođenjem nije Crnogorac". Samoiskazani i rođeni Crnogorci nisu (to valjda autor hoće da kaže) nacionalisti, ali u svojoj širokogrudosti mogu da istolerišu i beogradske nacionaliste dok govore njima u prilog, čak i kad se čude kako tolerišu nedovoljne visoke među svojim divovskim personama. A četnici, četnici su i oni koje oni prozovu za četništvo: nekada Ranko Krivokapić, u vrijeme kad je napuštao njihove političke krugove, a sada evo i potpisnik ovih redova.

Neizostavan dio tih intelektualnih napora je i ono što svaki nacionalista radi – pokuša da napad na sebe predstavi kao napad na čitavu naciju, pa bi onda ispalo da sam sam sebe kao Crnogorac optužio za crnogorski nacionalizam. U istom osvrtu koji je rasizam beogradskog profesora pravdao njegovim necrnogorstvom, autor sopstvene homofobne ispade iz jednog ranijeg teksta pravda nemuštim književnim interpretacijama. "E pa 'oće centrala da pogreši jednom, ali ne dva puta." No, pravdanje i pojašnjenje ne treba ponuditi ni meni ni istoričaru koji je doživio prizeman pokušaj diskreditacije, već prijateljima, studentima, kolegama među kojima, statistički, sigurno ima i pripadnika LGBT populacije.

Argument koji proističe iz tumačenja misli i ponašanja širokih narodnih masa da se Krsto Zrnov Popović slavi zbog njegove ustaničke misije iz 1918. legitimiše pristup da srpski nacionalisti odštampani lik Pavla Đurišića pravdaju njegovom ulogom u podizanju trinaestojulskog ustanka i guraju pod tepih ratne zločine i kolaboraciju sa okupatorima. Tako su iz ustiju punih antifašizma iscijedili na kraju prave nedićevske mudrolije.

Da zaključimo, ponovimo i pritvrdimo: osim crnogorskih nacionalista, niko ne poredi i ne izjednačava srpski i crnogorski nacionalizam. Onima koji poturaju tu tezu teško je da nametanje identitetskih tema, produbljavanje podjela među građanima, insistiranje na nacionalnim linijama identifikacije umjesto na građanskom društvu i vladavini prava, proliferacija diskursa o "nama" i "njima", o "patriotama" i "izdajnicima", unutar istog građanskog tijela i te kako može da se podvede pod nacionalizam. Čudim se kako ne mogu da pojme, jer sve što su Đukanović i njegovi branioci iznijeli bilo je blistav primjer toga.

A podsjetimo se da su nacionalizmi 90-ih operisali u okvirima zajedničke države i jednog građanskog tijela koje je, dok Đukanovićevi nalogodavci i kolege nisu počeli s ratnim dejstvima, većinski doživljavalo sebe kao dio jedne šire zajednice, iako su se ovako ili onako izjašnjavali po nacionalnoj i etničkoj osnovi. Agresija 90-ih u kojoj je Đukanović perjaničio sa onakvom strašću nije bila tek agresija prema susjedima: to je bila agresija protiv svojih sugrađana. Crnogorski nacionalizam nema, na sreću, iza sebe masovne grobnice i rat, slično drugima u okruženju, ali služi određenoj grupi ljudi da ogrtanjem u državne boje prikriju korupciju i čitav niz drugih ilegalnih aktivnosti, uključujući i ratne zločine počinjene pod drugim zastavama. O tome se ne smije ćutati kao što se ne smije ćutati o zločinima drugih nacionalizama. Ako ni radi čega drugog, barem da se jasno identifikuju stvari. U konačnom, nije potrebno da nam granate počnu padati po glavi, kao na Sarajevo ili Kijev, da bismo shvatili što nam se dešava. Naročito bi istoričari, bar iz anegdota, trebalo da znaju da je dovoljno da vam na glavu padne jabuka, da biste shvatili...

P.S. Moram da zloupotrijebim nakratko ovaj prostor i da priznam da, kao ljubitelj autentične treš estetike, jesam fan pismenih radova režisera Danila Marunovića, vjerovatno i najveći u Crnoj Gori, jer ako postoji crnogorski intelektualni uradak koji kanališe kreativnu energiju i političku estetiku Radoša Bajića, onda su to definitivno njegove urbane, mediteranske kolumne.