Premijer je stisnuo petlju i otkrio da petlje nema. Ma ne on, nego autoput. Petlja se mora javno nabaviti, a košta 30 miliona eura, ili ćemo se na novu džadu penjati merdevinama.
Prorok je bio onaj bivši njemački ambasador kada je tvrdio da je prva faza trofaznog autoputa (gradi se u tri faze, a prva je sama za sebe besmislena), put između niđe i ništa. Tačnije, čardak ni na nebu ni na zemlji. Eto, zbog čega priključna cesta nije ni mogla biti projektovana.
Misija MMF-a (Međunarodnog monetarnog fonda) prije neki dan obznani, kao da i sami nijesmo znali, da Crna Gora nema fiskalni prostor (ekonomski potencijal) za novo zaduživanje za nastavak autoputa, već gradnja može biti, ili kao koncesija, ili kao javno-privatno partnerstvo, a to znači bar deset godina po odlasku DPS-a, kad god to bilo.
Podaci o izgradnji autoputa su strogo čuvana tajna. Naredila je Vlada. Ipak, nijesu mogli da ne odgovore MMF-u, pa tako saznadosmo:
- Izvorni (ugovoreni) trošak autoputa od 809 miliona, povećao se na gotovo jednu milijardu eura. - Učešće cijene autoputa u BDP-u Crne Gore poraslo je sa 20 na 25 %. - Rast BDP-a do 2023. godine bio bi tri puta veći, da su vlasti uložile tolika sredstva u visokoproduktivne investicione projekte.
Toliko o blagodetima koje će nam donijeti ’’prioritetna dionica’’.
Zašto je porasla cijena autoputa za skoro 200 miliona eura, niko da nam kaže. Očekujem objašnjenje nekog ekonomskog analitičara, uz tvrdnju da će, zbog toga, investicija biti još isplativija, jer joj je vrijednost (cijena) znatno uvećana.
Ugovor o izgradnji autoputa zaključen je u februaru 2014. godine. Ugovorena cijena iznosila je 809 miliona eura. Zakon o autoputu usvojen je u decembru 2014. godine, znači 10 mjeseci kasnije. Zakonom su date sljedeće olakšice: PDV na promet proizvoda i usluga ... 0%, carina ..0%, bez poreza na dohodak lica koja nijesu državljani CG , ili nemaju prebivalište u CG, bez doprinosa za obavezno osiguranje stranim državaljanima, bez poreza na dobit firmi iz CG, akciza na gorivo, na hiljadu litara 169 eura (za ostale je 350 eura).
Ugovorena cijena od 20 miliona eura/km bila je veoma visoka, mnogo veća od cijena u okruženju za slične dionice. Pošto je ugovor sačinjen znatno prije usvajanja Zakona, u cijenu su morale biti uračunate sve one obaveze, koje su kasnije Zakonom ukinute, a to znači da olakšice i oslobađanja nijesu smanjile cijenu autoputa, što je moralo biti njihov jedini smisao i svrha, nego su, za toliko povećale profit/dobit svih izvođača radova. Koliko je to u novcu, a ogromno je, niko ne zna, ili makar mi ne znamo. Zašto? Zato što sve do danas nije urađen (objavljen) predmjer i predračun radova, što je obaveza za svaku, pa i najmanju investiciju. A kada nema predmjera radova (specifikacije svih materijala i usluga), kako se onda zna za koje robe i usluge, i u kojim količinama važe ove olakšice. Sva sreća što u našoj zemlji nema kriminala, korupcije i poreskih utaja, pa onda ovaj nedostatak nije i neće biti zloupotrijebljen.
Ugovor o kreditu sa Kinezima potpisan je 31.10.2014. godine. Kada su vidjeli kakav su prije toga zaključili ugovor o građenju, prosto nijesu mogli da odole. Rizika nema, jer je garancija za vraćanje toga kredita hipoteka na svu imovinu CG, osim vojne. Kada bismo imali uređen katastar, onda bi ta hipoteka, kao teret morala biti upisana čak i na one silne kvadratne kilometre obale, koje planiramo da prodamo razvijačima turizma. Kinezi, braćo, ne dajte da se to prodaje dok vam ne otplatimo kredit! Vi ste nam sada jedina šansa i nada.
Posebno domoljublje u izgradnji autoputa osigurano je time što 30% vrijednosti radova treba da izvedu domaće firme. Naravno, firme po spisku ministra, a bez tendera. Ko? Što? Kako? Koliko? Za koliko para? Niko ne zna. Dobro, to je naredba Vlade i to se mora izvršiti. A zašto onda ni u jednoj od svakodnevnih reportaža o izgradnji autoputa ne primjetismo ni jednog bijelog čovjeka (vidjeti pod Toma Nikolić, ’’žuti ljudi’’), osim premijera i ministra. Ili smo promjeniili i ’’ploču’’ i pjesmu. Sada je nas i Kineza dvije milijarde, pa ti onda prepoznaj, majčin sine, koji je domaći.
U neprestanoj zvonjavi na sva zvona o “prioritetnoj dionici” slušamo o neopisivim i neiz(u)računljivim koristima koje će njena izgradnja donijeti Crnoj Gori, a naročito sjeveru. Narod sa sjevera, povjerovao je u lijepe priče o autoputu, pa mu krenuo u susret, ali je promašio pa stigao u Podgoricu ili na Primorje. Oni koji su krenuli u susret srpskom dijelu istog autoputa, takođe su promašili pa stigli u Njemačku, Francusku, Ameriku i drugu neku nedođiju, pa im se otuda i ne dolazi. Desiće se da posljednji metar autoputa bude za posljednjeg sjevernjaka.
Ispade, na kraju da je cijena koštanja jedne petlje mnogostruko manja od cijene drugih petljavina.
Bonus video:
