STAV

Kako isključiti naše isključivosti?

Insistiranje na bilo kakvoj monolitnosti na prostoru na kom su egzistirale i preplitale se različite kulture, po pravilu taj prostor uvodi u rizične procese kulturne fragmentacije, čime se na opštem nivou stvara kultura lišena dijaloga i interakcija

8361 pregleda 27 komentar(a)
Foto: FB
Foto: FB

Legenda kaže da je rimski državnik Katon, u cilju proklamovanja javnog interesa, sve svoje govore u rimskom Senatu završavao riječima - uostalom, mislim da Kartaginu treba razoriti. Bez namjere za bilo kakvim vidom poređenja, osim potrebe stavljanja opšteg interesa u prvi plan, smatram da bi svi javni djelatnici u Crnoj Gori prije nego što pošalju bilo kakvu javnu poruku trebalo da pomisle, ako ne i napišu - kako dalje poslije cetinjske tragedije?

U mnoštvu pitanja koja opterećuju našu svakodnevicu permanentno promišljam o mogućim odgovorima na disperzivne izazove demokratije u savremenom društvu kojem idemo u susret.

Pro futuro, demokratija koja nam je potrebna nije malo poboljšana verzija statusa u kojem se danas nalazimo, već ona koja je inkluzivnija, pravednija, jača, kompetentnija, transparentnija, i u kojoj su političari, javni funkcioneri, intelektualci i kritičari spremni da daju priliku procesu transformacije društva, koji je uz brojne uspone i padove, započeo nakon 30. avgusta 2020. godine.

Pred ovim izazovom bile su i jače i snažnije demokratije od Crne Gore.

Neophodnost suštinskih promjena, o čemu je konsenzus u našem društvu svakim danom sve jači, nameće i suštinsko preispitivanje mnogih mitova koji, između ostalog, definišu i naš politički život.

Izdvojiću dva:

Prvi - da bismo odgovorili na izazove koji su pred nama, moramo se suočiti sa činjenicom da smo isuviše vremena i energije potrošili, a trošimo ih i dalje, na unutrašnje sukobe, nerijetko iskonstruisane, a premalo za napredak i lični doprinos u cilju stvaranja boljeg i ravnopravnijeg društva.

Kada visok stepen odgovornosti ne prati slobodu govora u javnoj sferi, neizbježno je da ona vremenom postane zatrpana stavovima koji u svojoj isključivosti odbacuju svaki dijalog i legitimnost drugačijeg mišljenja. Posljednje su nam decenije pokazale kako, zahvaljujući proširenju medijskog i komunikacijskog polja, prostor javnog govora postaje sve anarhičniji i kako nekadašnji preduslovi za plasiranje informacije, kakvi su vjerodostojnost i pouzdanost, postaju sve nebitniji.

Takvo stanje u jednom društvu kakvo je crnogorsko, čije je istorijsko iskustvo obilježeno zaoštrenim ideološkim i nacionalnim podjelama, posebno je problematično, jer ti animoziteti u ambijentu zasićenom neodgovornim i neprovjerenim informacijama olako bivaju modifikovani u nove ideološke, političke i nacionalne isključivosti.

Drugi - Uvijek prisutan mit žrtve jedne nacionalne, etničke, intelektualne grupe.

Takvo stanje u našem slučaju počiva na iracionalnom odnosu prema stvarnosti, jer ono nije samo nekompatibilno s vremenom u kojem živimo, već i s našom multikulturalnom i multietničkom tradicijom, koja nas obavezuje na dodatnu senzibilisanost prema razlikama.

Više je nego jasno da će nam bez te senzibilisanosti svaka vizija daljeg razvoja biti u suprotnosti s onim vrijednostima naše tradicije zahvaljujući kojima se i u najtežim vremenima uspijevao održati suživot različitih kultura tokom crnogorske istorije.

Insistiranje na bilo kakvoj monolitnosti na prostoru na kom su egzistirale i preplitale se različite kulture, po pravilu taj prostor uvodi u rizične procese kulturne fragmentacije, čime se na opštem nivou stvara kultura lišena dijaloga i interakcija, ako bi se u tom slučaju uopšte i moglo govoriti o kulturi.

Jednostavno - kulture bez dijaloga i otvorenosti za razumijevanja drugačijeg nema i to mora prihvatiti svako kome je stalo do napretka naše države i njene potpune integracije u onaj dio svijeta koji je upravo zahvaljujući raznoglasju i toleranciji ostvario najveće domete kako u kulturi, tako i u izgradnji slobodnog i prosperitetnog društva. Neophodno je da kulturnu strategiju uskladimo s tim zadatkom, ne zato što to neko moćniji traži od nas, već zbog toga što je to jedini način da se kultura oslobodi naših upornih antagonizama.

Stanje u crnogorskoj kulturi već decenijama obilježava jedan krajnje problematičan proces, u kom se standardi i kanonska definisanost mijenjaju shodno političkim promjenama pa ih vladajuće strukture uspostavljaju na osnovu svojih ideoloških i nacionalnih kriterijuma. Zahvaljujući tome, crnogorska se kultura posljednjih godina strukturira na osnovu fluidnog sistema vrijednosti, koji dopušta da ono što je bilo glorifikovano u periodu jedne vladajuće politike biva negirano dolaskom na vlast ideološki i nacionalno drugačije političke elite. Jasno je da se u takvom ambijentu kultura obesmišljava i da kao takva ne može uspostaviti nikakav stabilan sistem vrijednosti ni u prostoru recentnog kulturno-umjetničkog stvaralaštva, niti u onome što čini kulturno nasljeđe. Zato je potrebno da šira kulturna strategija bude usmjerena na oslobađanje kulture od svih političkih i ideoloških nameta, ali i ka postizanju konsenzusa oko svega onoga što mora biti, u okviru jednog građanskog i demokratskog društva, definisano kao neupitna nacionalna vrijednost u kulturi.

Sadašnje stanje, u kojem svaka etnička grupa ima svoj kulturni kanon i u kom se kulturne vrijednosti određuju po nacionalnoj pripadnosti, neodrživo je i, po prirodi stvari, vodi sve većem raslojavanju crnogorskog društva. Civilizovana sučeljavanja različitih stavova i utemeljene polemike, što je imanentno svakoj kulturnoj dinamici, kod nas su već mjesecima pretvoreni u svađalačku kakofoniju čiji akteri, zarobljeni u svojim zatvorenim kulturnim konceptima, niti čuju, niti žele da čuju drugačije mišljenje od svog. Po pravilu, gotovo svako viđenje kulturnog razvoja koje se zagovara u toj zaglušenosti, pored toga što isključuje drugačije, pokušava biti nametnuto kao opštevažeći kulturni model kojeg institucionalni sistem države mora bespogovorno usvojiti.

Tolika udaljenost stavova i toliki nedostatak želje da se ti stavovi približe nisu upamćeni još od predreferendumskog perioda, kada smo mislili da ta zaoštrena raspolućenost Crne Gore broji posljednje dane i da će nakon obnovljene državnosti - u jednom građanskom, demokratskom i suštinski sekularnom društvu, slobodnih institucija i vladavine prava - nacionalna i ideološka isključivost biti svedena na zanemarljiv procenat privatnih osjećanja. Zbog čega je ta raspolućenost danas jednako živa kao i prije deceniju i po i zbog čega je ona na opštem nivou i dalje najveći problem, pitanje je koje prije svakog drugog moramo postaviti, kako onima koji su vodili ovu državu, tako i samima sebi.

Činjenica da u manje razvijenim sredinama politika kulturu često tretira kao sredstvo, govori nam da su za autonomiju kulture neophodni ne samo društveno-politički već i ekonomski uslovi. Zbog toga svaki rad na stvaranju kvalitetnije i nezavisnije kulturne scene od ove kakvu imamo, podrazumijeva i naše potpuno geostrateško i ekonomsko uvezivanje s evroatlantskim prostorom, pogotovo što recentni globalni problemi tom uvezivanju daju sve izraženiju civilizacijsku konotaciju, a to znači i jasan odabir kulturnog modela. Sviđalo se to nama ili ne, sve su jasnije naznake da nas aktuelni globalni događaji vode ka neophodnosti doslovnijeg opredeljenja između slobodne i nadzirane kulture. Ipak, ne prevaziđemo li podjele i animozitete koji našu kulturu uporno opterećuju, teško da će nas samo formalno opredjeljenje za kulturni model slobodnog i razvijenog svijeta učiniti i dijelom njihovog kulturnog prostora.

U suštini, dostizanje tih standarda nije tako teško izvodljiv proces kako nam se ponekad čini, jer oni se ostvaruju, što bi se reklo, sami od sebe u kulturi koja je slobodna, ali i oslobođena isključivosti i svih oblika suženog pogleda na svijet. Kreiranje takvog kulturnog ambijenta mora biti naša obaveza, jer ono što se kao kulturni proizvod u njemu bude nudilo biće ljekovito za cijelo naše društvo, koje je sve zahvaćenije jezikom mržnje i u kojem je ostrašćenost sve prisutnija u javnom govoru.

Svima nam je jasno da u institucionalnom sistemu kulture mora mnogo toga biti promijenjeno, ali se ništa od toga ne može raditi naprečac, niti se te promjene mogu uspješno odvijati u ambijentu lišenom dijaloga. Ostrašćenim etiketiranjima, prozivkama i negiranjima možda se mogu ostvariti kratkoročni efekti na dnevno-političkom nivou, i to uvijek u krugu istomišljenika, ali našoj kulturi potrebni su dugoročni konstruktivni planovi, kojima će se stvoriti okvir za punu slobodu kulturnog izražavanja i stručnošću i objektivnošću stabilizovan sistem vrijednosti.

Uspon agende tehnokrata i sve veći pomak ka oslobađanju od dnevne politike, nesumnjivo donosi izazove, ali takođe donosi mogućnost da se razbijaju politički mitovi i igra pozitivnija i strateški osmišljena politika.

Dajmo joj priliku.

Autorka je ministarka kulture i medija u Vladi Crne Gore