LOVAC NA ZMAJEVE

Jevanđelje po Dritanu

Ono što je sa Dritanom ispala prolazna avantura sa Aleksom može da preraste u dugovječno partnerstvo. Nakon izbora, naravno. I eto pomirene Crne Gore

56434 pregleda 230 komentar(a)
Foto: Vijesti/Luka Zeković
Foto: Vijesti/Luka Zeković

Ne, to nije bila ni noćna mora ni nova satirična epizoda znamenitog serijala Lud, zbunjen, normalan već se zaista desilo - u jednoj sceni iz skupštinske sale blagorodni ostroški iskušenik Momo Koprivica i jedan od šefova političkog krila Bemax klana Peđa Bošković veselo ćaskaju u iščekivanju glasanja. Ili scena druga - nekoliko trenutaka nakon toga prvakinja Splendid opere Draginja V. Stanković umjesto na posrbice i Crkvu Srbije, Joanikijevog junošu Aleksu, u istoj Skupštini juriša na Urinog poslanika Konatara braneći upravo lik i djelo samog Bečića…

Svjedoci iz poslaničkih klupa kažu da je po skupštinskim holovima i klubovima bilo još sijaset dirljivih scena i susreta donedavno smrtnih neprijatelja, Crvenih i Ljubičastih, Demokrata i DPS-a, ali pomenute dvije scene koje je vidjela kompletna javnost u direktnom TV prenosu, dovoljne su da opravdaju formiranje i rad Abazovićeve Vlade u proteklih 100 i kusur dana!

Ako se tome doda i prethodni učinak DA, kada je nakon 30. avgusta istrpio prvi nalet mafije i njenih plaćenika iz Crne Gore i regiona, formirajući Vladu sa "četnicima" a ne sa istinskim domaćim izdajnicima (DPS & Co.), onda mladi Ulcinjanin s pravom kaže da mirne savjesti može pred Boga.

Jer, prvi političar koji je nakon kraha Narodne sloge 1996. (na pokradenim izborima od strane istog ovog DPS-a), krenuo u avanturu mirenja Crne Gore i prevazilaženja decenijskih podjela na patriote i izdajnike, vesternizovane i ruralne, proruske i proevropske, ili prosto na Srbe i Crnogorce - bio je lider Ure.

Što je najavio i u svom inauguralnom govoru! Kada je, kao prvi "crni" premijer, pokazao koliko shvata najdublji problem crnogorskog društva i koliko je lud ili blesav da sa pozicije etničkog Albanca i lidera male ekološke stranke, sa 3-4 poslanika, krene u nemoguću misiju prevazilaženja stereotipa i izvlačenja političara, a time i birača, iz decenijskih ili vjekovnih rovova. Kako bi se pomirile dvije nesretne i podjednako zapuštene Crne Gore.

I za samo 100 ili 113 dana je uspio. Zar pomenuti relaksirani susret Hristovog pastira Moma K. i jednog od šefova političkog krila najjačeg klana u Crnoj Gori, koji je do juče sa podjednakim divljenjem umjesto Korpivice gledao Lazovića ili Ubovića - zar ta scena, čak i da je samo jedna, ne potvrđuje da je premijer uspio u nemogućoj misiji?! Ili ako se uporedi nastup prvakinje iz Splendida na inauguraciji premijera, gdje je sve prštalo od izdajnika i četnika, Crkve Srbije i posrbica, progona i prijetnji, sada u sličnoj situaciji, samo nakon tri mjeseca, ista dama zaćuti, odustane od diskusije, svodeći svoj učinak na bacanje kamenja iz klupe na satirično obraćanje potpredsjednika Ure Crvenima i njihovom lideru, koji su krenuli u rušenje DPS Vlade na inicijativu istog tog DPS-a.

A ako se uz sve to pokaže da Andrija Mandić nije slučajno održao dva istorijska govora, da mu se nije omaklo, da nije kao šef DPS-a samo promijenio dlaku za to jedno veče, već da je bio iskren kada je govorio o potrebi da se Srbi i Crnogorci pogledaju u oči, pomire, zatraže oprost za sve ono loše i užasno što su jedni drugima radili kroz generacije, ako se narednih sedmica, dakle, pokaže da godine i iskustvo ipak mijenjaju ljude nabolje, pa i AM - onda tek premijer Abazović može da bude srećan i zadovoljan, čak toliko da više ništa u politici i ne mora da čini. Već da se komotno vrati Adi i pecanju. Pošto je glavni posao završen, pa sad Milo, Aleksa, Milan, Daliborka, Draginja i slični mogu da nastave i vode zemlju. Ka Evropskoj uniji a ne ka Rusiji, što bi rekao Eskobar.

I još jedan učinak, možda najveći, odlazećeg premijera - niko DPS-u nije pomogao kao on! Dok je Milo slušao narativ svojih plaćenika o novoj identitetskoj politici i potrebi da se porazi okupatorska crkva Srbije, poništi ruski uticaj po cijenu da se Tri sestre nikad više ne odigraju u CNP a Simfonijski orkestar nikad više ne uvrsti u repertoar 5. simfoniju Čajkovskog, sve dok je tumarao putevima Đage i Davorjanke, Mija i Bebe, brod DPS je tonuo u samoizolaciju koja je vrhunac imala nakon cetinjskih izbora - partija koja je osvojila 45 odsto glasova ostala je u opoziciji. Primjer nezabilježen čak i u teoriji a kamoli u praksi parlamentarnih demokratija.

Dritan je nakon 30. avgusta bio mnogo veći izdajnik za Mila i poslugu od Bečića, čak i Mandića. Zaboravljeni su Šišmakov i Sinđelić, takozvani državni udar, tone nikad prikazanog a kamoli pronađenog oružja na dnu jezera Gazivode - glavni target je postao Abazović, a njegova izdaja domaćih izdajnika je opjevana u neviđenoj histeriji Bemaxovih autora.

Za šta je čak, jedan od njih, mali nikolaidis, dobio državnu nagradu, posljednju valjda koja mu je falila da se vječno nasloni na budžet sticanjem nacionalne penzije. Dakle, kako reče Abazović, čitava bulumenta onih kojima je duga dlakava ruka vraćala zaduženja i kredite, rješavala stambena pitanja, obezbjeđivala državne nagrade i dotacije, kupovala bunde - čitava ta armija hulja umotanih u zastavu tobožnjeg patriotizma, srušila se na pleća lidera Ure, čak i njegove porodice. Sjećate se majke. A tek brata. Ali ako je Bemaxov laureat, mula Andrej, 2008. mogao da zavapi nad sudbinom Amerike zbog poraza njegovog bijelog kandidata Mekejna, onda mu nije bilo teško da, 15 godina kasnije, umjesto Obame "crnca" za odstrel vidi u svom sugrađaninu, Ulcinjaninu Abazoviću. Jednom fašista vazda fašista.

Kada je Đukanović upoznao Abazovića shvatio je da ga je posluga grubo obmanula. I zašto mu ni 45 odsto osvojenih glasova na nekim izborima ne pomaže da formira vlast. Onda se okrenuo Dritanu, što je bio prvi korak da zaključi kako je Bečić još bolja prilika. A tek kada kada mu je Lajčak potvrdio da je crveni Aleksa i veći Evropljanin od Abazovića - stvar je bila riješena. Ali treba da ostane zapisano - bez nemoguće misije DA, nešto tako se još dugo ne bi desilo. Ovako već imamo dvotrećinsku većinu. A ako Lajčak ubijedi Eskobara da i DF nije više ono što mu zbore - eto nam i deceniju sanjane tri četvrtine!

Uglavnom, ono što je sa Dritanom ispala prolazna avantura sa Aleksom može da preraste u dugovječno partnerstvo. Nakon izbora, naravno. I eto pomirene Crne Gore.

Na kraju, sugestija našim američkim saveznicima. Da ste makar jednom za proteklih deceniju i po saopštili kako DPS (a ne samo DF) nije vaš partner, a imali ste mnogo razloga za to, onda ni DF možda ne bi bio toliko ruski, a time i nepoželjan. Jer Crnu Goru su posljednjih 15 godina mnogo, mnogo, mnogo više unesrećili mafija i korupcija, nego ruski agenti i politika. Crnogorsko društvo je više razorila Milova nego Putinova propaganda jer su RTCG, Pink, Hepi, Pobjedu, CDM, Udar, Informer, gledale ili čitale stotine hiljada a Raša tudej i Sputnjik možda par stotina nekih zaluđenika. I putinofila. Tako da je za region, a onda i samu Crnu Goru bio zdraviji stav - ni DPS ni DF nam nisu partneri.

Ili, pošto je ta šansa propuštena sad bi moto mogao biti - ako smo od DPS rusofila, uz Rankovu pomoć, napravili cvrkutave zapadnjake, zašto ne bismo probali preko Dritana ili sada Alekse da od DF-a u učinimo isto. Ko ne proba taj ne uspijeva, stara je mudrost.

A slika iz skupštinske sale na kojoj nasmijani i relaksirani ćaskaju presveti Momo i udar od Boškovića, govori da je sve moguće. Čak i da Milan K. naredne godine umjesto tradicionalno na Crvenom trgu završi na Zapadu - u Vašingtonu, na molitvenom doručku.

A sve to što se već desilo ili što će se ubrzo desiti, ne bi bilo moguće bez Abazovićeve snage i misije. Da li je baš toliko morao da se žrtvuje - tema je za neku drugu priliku.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")