Zaista djeluju kao bajka priče kako negdje u inostranstvu postoji običaj da kad se sudare dva automobila, vozači izađu i samo razmijene vizit kartice. Nastave dalje svojim putem. Osiguranja dalje završavaju posao. Neki tvrde da je to običaj u Njemačkoj, drugi se kunu da su to vidjeli u Turskoj. Život se nastavlja, nemaju ljudi vremena za naglabanja ko je kriv, ko je imao prednost, jer će više vremena i živaca potrošiti na raspravu, a možda ih čeka ozbiljna zarada negdje drugo. Važno je da su ok i da se dan nastavi.
Kod nas je udes predstava. Naročito lakši udesi. Okupe se ljudi, zvani i nezvani, vijećaju ko je išao sa koje strane, kojom brzinom, ko je koga zakačio, ko je kriv i kolika će šteta biti. Tek kad dođe policija počinje drugi čin. Vrlo često policija razdvaja učesnike udesa koji žele da nametnu svoju verziju priče. Sve postane šou, možda jer nema drugih dešavanja pa sve mora da se isprati.
Takmičenje u ležanju u Crnoj Gori je dobra fora koja je mogla da se pretvori u festival ili takmičenje apsurda. Ali se sve svelo na stereotipije. “Crnogorci su lijeni” moglo je možda da se unovči, u smislu šale na svoj račun koja će nekad privući i takmičare iz drugih država. Priči je dato više prostora nego što trenutno ima materijala i potencijala za razvlačenje. Ozbiljne televizije su u prime time, čak i u dnevnicima izvještavali sa takmičenja u izležavanju. Intervjuisali učesnike, pravili “hajp”. Zatim su mediji stvar začinili jer to jeste bila jedna od glavnih razbibriga-tema u vrijeme teških afera.
Učesnik se našao uvrijeđen, pa je nakon pobjede u ležanju ustao, otišao u redakciju Dana i počeo da lomi. On je pobijedio, što se takmičenja tiče, potpuno legalno. Ležao je najduže. Problem je nastao kad su ga nazvali džabalebarošem, a on je valjda htio da dokaže da nije lijen. Totalni apsurd! Umjesto demantija i umjesto da iskoristi medijsku pažnju koju je dobio da odbrusi novini, on se odlučio za silu. Ništa nova, ništa nova. Od pobjednika postao je nasilnik. Takmičenje koje je do sada izazivalo osmijeh, u buduće će biti povezivano sa tim slučajem.
Nagon da se sporovi rješavaju nasiljem nije od juče. Nema opravdanja za takve poteze, ali jasan je šablon. Kad ljudi vide da se hapsi prva žena pravde Vesna Medenica, kad neko vidi što je sve radio prvi čovjek privrednog suda, običan građanin teško da može da se uzda u ideju da će mu policija, sudstvo i tužilaštvo riješiti problem. Ljudi se uzdaju u se i u svoju snagu i ono čim raspolažu. Idealna prilika za društvo koje srlja u haos, društvo u kome institucije ne pokazuju svoju snagu, već su bile servilne isključivo jednoj grupi moćnih ljudi.
U svega nekoliko mjeseci ljudi su se tukli kod naplatne rampe novootvorenog autoputa. Lagano, izađu i mlate se. Mnogo sporova riješi se pesnicama i palicama. Najgora varijanta opravdanja je “Ne da na sebe”. Koliko je ljudi tom rečenicom opravdao svoja nedjela! Toliko toga je pogrešno u toj rečenici. Kao kad se opravdava bilo koja vrsta nasilja mentalitetom, karakterom ili tradicijom, što smo mogli čuti i od pozvanih velestručnjaka koji porede srčanu Crnu Goru i mirnu Vojvodinu.
Vil Smit je ošamario Krisa Roka na dodjeli Oskara. Njegova popularnost je drastično opala. Ljudi ne opravdavaju to što je uradio iako shvataju da je ustao da brani čast žene. Ako bi pretpostavili da se to desilo u Crnoj Gori na dodjeli neke od naših nagrada, znamo dobro kakve bi reakcije ljudi bile. Da se ne lažemo.
Bonus video:
