NEKO DRUGI

Putinovo samoubilačko kockanje

Kremlj, odnosno njegov prvi čovjek, odlučio je da rizikuje negativnu reakciju ruskog društva kako bi osigurao vlastiti opstanak

6497 pregleda 6 komentar(a)
Foto: Reuters
Foto: Reuters

Ruski predsjednik V. Putin je 21. septembra podigao uloge u ukrajinskom sukobu na opasan novi nivo, kada je najavio mobilizaciju i zaprijetio upotrebom nuklearnog oružja. U govoru koji je emitiran na nacionalnoj televiziji, Putin je rekao: “Ovo nije blef. Oni koji nas pokušavaju ucijeniti nuklearnim oružjem trebaju znati da se vjetrovi mogu okrenuti u njihovom smjeru.”

Nakon Putinovog govora, ministar odbrane S. Šojgu je rekao da će blizu 300.000 ljudi biti regrutirano. No, izgleda da bi stvarna cifra mogla biti mnogo veća. Predsjednička odluka kojom je formalizirana regrutacija nije u cijelosti objavljena; dio koji je obznanjen javnosti ne sadrži tačan ciljani broj i definira uslove za mobilizaciju na neodređen način. Prognani ruski list Novaja Gazeta citirao je izvor iz Kremlja, koji je rekao da povjerljiva klauzula predsjedničke odluke navodi da taj broj iznosi milion. Kremlj je odbacio ovaj izvještaj.

Istovremeno, Rusija provodi “referendume” u djelomično okupiranim ukrajinskim regijama, u potezu koji će vjerovatno voditi do njihovog pripajanja. Ova navodna glasanja omogućit će Kremlju da tvrdi kako Ukrajina napada “rusku teritoriju”. To će, potom, aktivirati rusku odbrambenu doktrinu koja dozvoljava upotrebu nuklearnog oružja. Iznimno je teško predvidjeti utjecaj ove drastične odluke na tok rata u Ukrajini i na rusku domaću politiku.

Od populističkog vođe do ratnog diktatora

Putin mnogo riskira i to bi moglo dovesti do urušavanja njegovog režima, ali jednako vjerovatno bi moglo dovesti do toga da Rusija potopi Ukrajinu u moru krvi, a samim time porazi i Zapad, sa SAD na čelu, u ovom sukobu. Opća mobilizacija u Rusiji nije bila na snazi od II svjetskog rata. Za konformističku većinu u ovoj državi ovo je jasno kršenje društvenog ugovora s Putinovim režimom, u okviru kojeg su zamijenili svoje političke slobode za sigurnost i ekonomsku stabilnost. Pod njegovom vladavinom oni žive potpuno odvojeni od politike, a režim se pobrinuo da im politika ne pokuca na vrata. Putin se istakao u preciznim udarima protiv protivnika. Politička represija je, stoga, pogodila samo mali dio populacije koja je aktivno uključena u opozicioni aktivizam.

Što se ekonomske strane tiče, uprkos oštrim zapadnjačkim sankcijama, Rusi žive u najbogatijem periodu koji pamte. Daleko su od nivoa očaja koji su osjećali tokom perioda liberalnih reformi 1990-ih. No, ako se nastavi s mobilizacijom kako je najavljeno, milioni ljudi bit će direktno i tragično pogođeni Putinovom samoubilačkom vanjskom politikom, koju oni samo uslovno i polovično podržavaju. Ništa ni približno nije slično izljevu patriotskog entuzijazma koji je bio prisutan na početku dva svjetska rata u 20. stoljeću. Umjesto toga, na ruskim granicama su dugi redovi, a avionske karte dostižu vrtoglave cijene, dok muškarci koji bi mogli biti regrutirani pokušavaju pobjeći iz države.

Zašto onda Putin ovako riskira? Njegova politika, u sklopu koje drži stanovništvo zaštićenim od svoje avanturističke vanjske politike, ukorijenjena je u paradigmi stabilnosti koja je bila u podlozi njegovog prvog desetljeća na vlasti. Ova stabilnost, koju je rusko društvo objeručke prigrlilo nakon nestabilnih 1990-ih, bila je izvor njegovog legitimiteta. Ali, ta paradigma se promijenila prije desetak godina, kada je protest na trgu Bolotnaja 2011. osporio Putinovu vladavinu. Od tada je ruski predsjednik pretvorio sukob sa Zapadom u novi izvor legitimiteta, evoluirajući od populističkog većinskog vođe u ratnog diktatora.

Rat čini revoluciju manje vjerovatnom

Da bi ostao na vlasti, potrebno mu je da se Rusi osjećaju ugroženima od Zapada i, u najboljem slučaju, treba mu da ta prijetnja izgleda uvjerljivo egzistencijalna. Zapad se ponašao kako Putinu odgovara kroz rusko geopolitičko otuđenje, lišavajući Ruse demokratske evropske alternative. Sada, kada je Putin veliki dio stanovništva doveo u situaciju da se treba boriti za opstanak, njegov režim bi se mogao suočiti s negativnim reakcijama ruskog društva. Ali, rizik koji ovo sa sobom nosi mogao bi nadmašiti šanse koje pruža.

Bilo bi apsurdno vjerovati da bi loše vođen rat mogao rezultirati društvenim nemirima koji će svrgnuti režim. Kada su ljudi fokusirani na preživljavanje, male su šanse da će postati revolucionari. Rat čini revoluciju manje, a ne više vjerovatnom. To je razlog zbog kojeg je Putin počeo rat 2014, izvozeći domaći sukob u susjednu državu. Ukrajina, koju je Putin kaznio za Majdansku revoluciju, poslužila je kao priča iz stvarnog života koja Ruse poziva na oprez. Kada ruska vojska razara gradove u kojima većina govori ruski jezik, kao što su Mariupolj ili Harkov, to služi kao poruka Rusima koji možda razmatraju opciju događaja nalik na Majdansku revoluciju: evo šta bi se moglo dogoditi vašim gradovima ako se pobunite kao što su to uradili Ukrajinci.

Naravno, u odsustvu motivacije, novomobilizirani vojnici mogli bi se pobuniti ili se početi masovno predavati Ukrajincima. Ovo bi bilo još vjerovatnije ako bi ih zapovjednici bacili u borbu loše opremljene ili ako Rusija pretrpi velike poraze od ukrajinske vojske. Ali, činjenica da mobilizacija cilja uglavnom na manje obrazovane i manje bogate klase čini ovaj scenarij manje vjerovatnim. Pitanje je i ko bi mogao povesti moguću pobunu. Militantni ultrancionalisti, koji već kritiziraju Putina zbog neodlučnosti i navodnog liberalizma, vjerovatno će nadmašiti umjerene glasove. Ovaj scenarij, u kojem se Putin nađe potpuno satjeran u ćošak, također čini upotrebu nuklearnog oružja, njegove zadnje opcije, veoma vjerovatnom.

No, moguće je i da će mobilizacija postići upravo ono što Putin s njom namjerava - vojne pobjede, koje će na kraju natjerati Ukrajince da potpišu mirovni sporazum znatno više ponižavajući od sporazuma iz Minska, koje je Kijev vjerno odlučio ne provesti u periodu prije ruske invazije punog obima. U tom slučaju veterani bi postali okosnica ruskog režima i pobjeda bi mu dala legitimitet i produžila njegovo postojanje neodređeno.

Prestrašno je i razmišljati o nuklearnom ratu

Zbog njegove temeljne iracionalnosti, ponašanje društva je veoma teško predvidjeti. Međutim, moguće je promijeniti ponašanje različitih elemenata u ruskom društvu ako Zapad i Ukrajina ozbiljno potraže i njeguju saveznike unutar njega. Jedini način da se ovo postigne jeste da se predstavi jasna vizija buduće Rusije, koja je potpuno integrirana u evropske i euro-atlantske strukture. Ovo je jedina politička paradigma koja je izvodiva u Istočnoj Evropi ako je cilj spriječiti degradaciju država u diktature koje nalikuju na fašističke, kao što se desilo s Rusijom.

Za sada su poruke Zapada koje dopiru do Rusa, ne samo zato što su pojačane propagandom Kremlja, u najbolju ruku, upitne. To što se šef NATO Centra za strateške komunikacije pojavio na konferenciji u čarapama s ksenofobnom antiruskom uvredom “trample rusnya“, koja u prevodu znači “gazim Ruse”, dobija mnogo više pažnje na ruskim društvenim mrežama nego bilo koji (veoma rijetki) pokušaj zapadnjačkih vlada da dopru do ruskog stanovništva zaobilazeći Putina. Udružena s politikama koje sprečavaju ruske disidente i one koji izbjegavaju regrutaciju da uđu u EU, ova vrsta poruka samo pojačava već snažne samoubilačke tendencije ruskog društva i osjećaj da nema izlaza.

Dok nas dovodi na ivicu nuklearnog rata, ova kriza zahtijeva veoma pametne, odgovorne i vizionarske politike. Neuspjeh liderstva rezultirat će globalnom katastrofom, koja je prestrašna da bi se o njoj i razmišljalo.

(Al Jazeera)

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")