ODGOVOR

Nije šija nego vrat...

Odgovor na tekst “Neistina Željka Ivanovića”, autorke Dragane Đuranović, Vijesti, 28.09.2022. godine

9103 pregleda 24 komentar(a)
Foto: Printscreen
Foto: Printscreen

Iako sam, razmišljajući nekad o mogućnosti da mi neka činjenica u tekstu bude demantovana, pomišljao i na najgore, što sugeriše i dijagnoza koju mi je uspostavila gospođa Đuranović, ipak je njeno reagovanje izazvalo prije moje zadovoljstvo nego razočarenje. Jer je kandidatkinja za Ustavni sud Crne Gore još više potvrdila da je neraskidivi dio slike koju je moja kolumna nacrtala. Slike zarobljenih institucija i utamničenog društva.

Iako je posle 700-800 objavljenih tekstova možda bilo vrijeme da me neko uhvati “na krivoj nozi”, ispalo je da za pomenuti demanti gospođi Đuranović dugujem ne samo izvinjenje, već i duboku zahvalnost.

Zašto?!

Jer me natjerala da se nakon 15 godina opet spustim u bunar progona i straha u kome smo tih godina, od 2007. do 2015, obitavali ja, supruga i maloljetna djeca. Dok se sudija Dragana Đ, kao i njeni Đuranovići, grijala na vatri DPS hunte. Kako naglasih u tekstu, mnogo prije nego što je uzela i njihovu člansku kartu.

Dakle, u tim podrumima jeze i pomrčine, gdje su čak moja maloljetna djeca maltretirana, zastrašivana, gdje sam ih na jednu godinu morao i iseliti iz Crne Gore, DPS propaganda, DPS tužilaštvo i DPS sudstvo su bile glavne poluge kojima je hunta organizovala lov na mene. A nakon toga i na nas. Na Vijesti i Monitor, naše urednike, novinare, naše porodice. Istaknuti član takvog društva bila je sudija D.Đ. I to ne samo u mom slučaju. Ona i još bar dvadesetak sudija i tužilaca su svoje karijere gradili na progonu osnivača ili novinara Vijesti i Monitora. I naših porodica.

Tačno je da Dragana Đuranović nije bila šef sudskog vijeća Višeg suda koje je tretiralo moje dobrovoljce, ali jeste “bratskog” - vijeća Višeg suda koje je razmatralo još komičniju presudu prvostepenog sudije, Nenada Otaševića (i taj je kasnije napredovao iz Osnovnog u Viši sud, pa možda jednog dana i on dođe do Ustavnog). Dakle, paralelno su vođena dva procesa “oko moje glave” - jedan protiv fingiranih batinaša moje malenkosti, a drugi protiv mene kao okrivljenog, zbog navodnih duševnih boli velikog Šefa MĐ. Gdje je pomenuti sudija Otašević razrezao kaznu od fantastičnih 20 hiljada eura! Samo zato što je žrtva sačekuše, to jest ja, nakon brutalnog i nikad rasvijetljenog napada, izjavila kako je “sačekuša u stvari čestitka od onih koji vladaju Crnom Gorom, a to je Milo Đukanović i njegova familija - bilo biološka ili kriminalna”. Čudo su metafore. Ova je ispala najskuplja.

Nemam ovdje prostora da citiram obrazloženje u kome jedan sudija veliča jednog političara, tretirajući ga kao božanstvo, koje ne smije da se pomene osim u hvalospjevima i panegiricima. E baš ta presuda je došla do vijeća Višeg suda kojim je predsjedavala Dragana Đuranović. I ona je na sličan način i gotovo istim rječnikom kao i Otašević - branila lik i djelo Šefa i potvrdila njegove duševne bolove! Baš tu presudu je 24.10.2009. komentarisala Akcija za ljudska prava! A ne Željko Ivanović. U saopštenju HRA ne samo da kritikuje vijeće, već i po imenu predsjednicu Draganu Đuranović! Naime, HRA ukazuje kako Đuranović i vijeće prvo nijesu uzeli u obzir okolnosti u kojima je žrtva dala spornu izjavu, i drugo - visina kazne je “potpuno nesrazmjerna uzimajući u obzir da se naknada nematerijalne štete u visini od 10.000 dosuđuje samo za duševne bolove zbog smrti roditelja i bračnog druga”!

Dakle, ako Dragana Đ. nije bila u vijeću za dobrovoljce, jeste u ovom za Šefa. A to su dvije strane iste medalje. Nije šija nego vrat.

Zato bolje da se Dragana Đ. nije ni javljala. Jer umanjenje kazne dobrovoljcima je bilo pjesma u odnosu na ovu tugu od kažnjavanja žrtve zločina, u korist navodnih bolova nedodirljivog i okrutnog gospodara! Ili je pomislila da će me bahatim nastupom i rječnikom hobotnice zastrašiti. I ućutkati!

A samo me natjerala da još jednom zaronim u dokumentaciju iz tog strašnog vremena koje sam valjda, negdje u podsvijesti, pokušavao da zaboravim, da ga izbrišem čak, kao da se nikad nije ni desilo. Kada sam otvorio dosije i obnovio uspomene na presudu vijeća Višeg suda koje je vodila Dragana Đ, ispalo je da čak ni ovo što sam naveo nije sve od časnog Suda i sudije DĐ. Naime, pronalazim zabilješku advokata iz te 2009. o tome zašto su Đuranović i njeno vijeće umanjili Otaševićevu presudu sa 20 na 10 hiljada. Naravno, i to je urađeno zbog nepravde, a ne zbog pravde! Da bi se i time udovoljilo Vođi i Partiji. I da bi se farsa oko sačekuše, farsične istrage, dobrovoljaca, presude Otaševića, što prije zatrpala, duboko pod zemlju. Jer, prema tada važećem zakonu o parničnom postupku, piše mi advokat, svaka kazna do 10 hiljada eura je sprječavala okrivljenog da podnosi reviziju Vrhovnom sudu! Da bi, dakle, poštedjela Mila Đ. daljih duševnih patnji, sudija Dragana Đ. i njeno vijeće su, sa jedne strane, razrezali maksimalnu kaznu žrtvi sačekuše, to jest meni, a sa druge strane, nijesu prešli zakonski limit, što bi otvorilo mogućnost mojim advokatima da traže reviziju presude VS kod Vrhovnog suda. Eto o kakvim je detaljima sve vodila računa sudija Dragana Đ. Bravo za časnog sudiju i sud!

Prostor mi ne dozvoljava da idem u druge slučajeve DĐ, ali ipak evo još jednog bisera - kada je istih godina (2008/9) krenula nezapamćena potjera na Vijesti i Monitor, ona je opet kao predsjednica vijeća Višeg suda bila nepogrešiva i neumoljiva u presudi kolegi iz Monitora, Veseljku Koprivici. Opet maksimalnih 10 hiljada eura za duševne bolove Božidara Čolovića, urednika RTCG iz vremena “rata za mir”. I to za tekst u Liberalu iz 1994! Opet je presudu vijeća VS kojim je predsjedavala sudija DĐ kritikovala Akcija za ljudska prava koja je u komentaru navela dugu listu ogrešenja o pravo, zakon i praksu Suda u Strazburu, kako u pogledu presude tako i u pogledu visine izrečene kazne. Koja je, inače, bila čak duplo veća od visine presude koju je izrekao takođe patriotski Osnovni sud. Ali da ne bude zabune - nije bila po srijedi namjera sudije DĐ i vijeća da se odbrani neki Čolović za koga nikad nijeste čuli. Cilj je bio da se prekreči biografija Vođe i njegove stranke iz vremena “rata za mir” i da se ućutka svaki novinar i medij koji može da svjedoči o tom vremenu i zločinima hunte! Bravo za sudiju. Još jednom.

Ali, da stvar po sudiju DĐ bude gora, zato rekoh bolje da se ipak nije oglašavala - postoje brojne druge epizode vezane za zaštitu imovinskih interesa i velikog Blaža Jovanića, za zapošljavanje po ambasadama i advokatskim kancelarijama, za vraćanje dugova i kredita i sve ono što sam samo usput pomenuo u kolumni. Šteta što se DĐ unaprijed odrekla polemike, iako je sada jasno zašto je to uradila. Bila bi to divna šansa da razmijenimo argumente i vidimo ko se grijao na vatri omiljene stranke. U susret novom glasanju za Ustavni sud, sve pomenuto, iako je to samo djelić, potvrđuje glavnu tezu moje kolumne - da je DPS hobotnica samljela društvo i da nam nema spasa sve dok se ta Partija ne marginalizuje ili temeljno ne reformiše.

Zato i kažem u tekstu, ali DĐ to očito nije shvatila, da je zaslužila mjesto u Ustavnom sudu. Sve dok je Đukanović predsjednik, a DPS najmoćnija partija, Crna Gora zaslužuje baš takav US. O tome je moja kolumna. Gdje god zagrebeš, kud god kreneš, čeka nas DPS vojnik.

Na kraju, nijesam još poludio, iako mi DĐ, kao da je doktor a ne sudija, uspostavlja dijagnozu. Po stilu bi se prije dalo zaključiti da DĐ konkuriše za Džigijev Upravni odbor Lutrije CG ili za kolumnistu kod đevera na M portalu, nego za Ustavni sud. Ali neka. Navikli smo na to od nekih Đuranovića. O tome svjedoči naša arhiva u kojoj su stotine i hiljade napisa i tv priloga, od Pobjede do Informera, od Pinka do RTCG, u kojima smo kolege i ja i neki od članova naših porodica tretirani na još gori način. Bilo je čak u tome grubljih kvalifikacija. I dijagnoza. Hvala joj još jednom. I za to.

Iz navedenog slijedi još jedan zaključak koji demantuje DĐ - ona i njeni su se bavili mnome, nama, našim porodicama, izricali kazne, pakovali zatvore, podupirali naše targetiranje koje je završavalo bombama, mecima, bejzbolkama. Falilo je samo da još jedna glava padne. To što ja njih pomenem s vremena na vrijeme uopšte ih ne ugrožava, jer se u kolumnama pojavljuju samo kao epizodisti, važni za fenomenološki opis jednog strašnog vremena. Vremena zla. O kome će tek u budućnosti biti pisane studije, romani, drame...

Željko IVANOVIĆ

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")