LOVAC NA ZMAJEVE

Slučaj ekselencije Vlahovića

Kad dva decenijska istomišljenika, udarnika iz iste radne akcije, krenu jedan na drugog, to opasno upozorava da društvo klizi u radikalizam u kome se sa argumenata prelazi na pesnice

37543 pregleda 42 komentar(a)
Foto: Printscreen YouTube/Boris Pejović
Foto: Printscreen YouTube/Boris Pejović

Bio sam u kafiću sa prijateljem kada mi je stigao sms: Boxer išamarao Ekselenciju! U Premijeru!

Uh dobro je, prvo pomislih - imam svjedoka koji će me pred bilo kojom istragom, čak i da je vode tužiteljke Nina Ivanović i Sanja Jovićević, ili policajac Peđa Ašanin, imam dakle svjedoke koji će mi dati neoboriv alibi da nemam nikakve veze sa šamaranjem, hvatanjem za grlo, guranjem ili vrijeđanjem njegove ekselencije M. Vlahovića.

Koga zmija ujede prvo na najgore pomisli. Poučen, dakle, gorkim iskustvom iz desetina simuliranih istraga, sakrivenih dokaza, namještenih svjedoka, promijenjenih iskaza, sramotnih presuda, prva asocijacija mi je bila baš ta - nakon svega, sada će i ovo da mi napakuju. Da sam šamarao, davio, psovao, ili samo blago gurao, jadnog ambasadora, dok je on nijem i prestrašen sjedio u hotelskoj fotelji, na neki način uživajući u tom maltretiranju i poniženju.

Kao da je Ranka Čarapić i dalje šef Tužilaštva, Vesna Medenica Vrhovnog suda, Veljović gazda policije, a Vlahović ambasador u Vatikanu, prvo sam uskliknuo pred začuđenim prijateljem - uh dobro je, ti si mi svjedok da sam nevin jer u isto vrijeme ne mogu biti na dva različita mjesta. Da nijesam ja, šta god namještale Đurđina i Čarapićka, i kakav god klinički nalaz o oštećenju Vlahovićevog mozga pakovali ljekari iz KBC - nijesam ja već neko drugi šamarao, držao za vrat, vrijeđao ili samo gurao uglednog diplomatu, ambasadora u Vašingtonu i Vatikanu, ex ministra vječne Crne Gore.

Kada je razum ipak prevladao instinktivni, iracionalni impuls i strah, kada sam rekao sebi i prijatelju, polakote, nema više pomenutih, nema lažiranih istraga, podmetnutih svjedoka, plaćenih dobrovoljaca, nema više DPS nepravde i terora - počeo sam da razmišljam zašto bi bilo ko, pa i Boxer, šamarao, davio, povlačio za rame ili vrat, vrijeđao ili samo gurao Ekselenciju sa kojim već petnaestak godina dijeli iste jasle, državne, i glanca bistu istog čovjeka - vođe MĐ?!

Pitao sam prijatelja zna li on odgovor. Zašto bi decenijski ideolog novog identiteta, utemeljivač lika i djela velikog vođe, autor izjava tipa - sudbina Crne Gore je neraskidivo vezana sa sudbinom Đukanovića, zašto bi takav lik šamarao, davio, vrijeđao, držao za rame ili vrat ili samo gurao ekselenciju MV koji je čitavu svoju karijeru takođe zidao na identičnim vrijednostima privatne države jednog čovjeka i njegove familije.

Ni on nije imao odgovor.

Onda mi je palo na pamet da pozovem Milomira Marića, koji Vučiću dođe isto što i Boxer i Ekselencija Đukanoviću, i da ga pitam kako se on osjećao kada su ga ljetos šamarali, držali za vrat, gurali, vrijeđali ili šta već - u Splendidu?! Međutim, odmah sam odustao. Jer je i sam Marić odustao. I kao Boxer rekao da nije bilo nikakvog fizičkog kontakta, štaviše da je kao i uvek uživao u Splendidu. Kao i ekselencija MV tog dana u Premijeru! Ako je suditi po njegovoj izjavi da se nije desilo ništa strašno, da je bilo nekog blagog guranja, i da je sve to “događaj čini potpuno irelevantnim za informisanje javnosti”.

Dakle, da je Boxer zaista šamarao ili davio Ekselenciju, Vlahović ne bi kao Marić ljetos, prešao preko svega, već bi odmah napisao uvodnik za Pobjedu, pismo think-tank zajednici u Vašingtonu, zvao bi Antenu M da im uživo ispriča kako ga je Bokser šamarao i davio, a onda bi završio i kao ekskluzivni gost dnevnika na Gradskoj, gdje bi sav modar i izgužvan, pokazao, a ne samo ispričao, kakvom je nasilju bio izložen!

I to od koga! Milovog Aralice, nosioca svih književnih nagrada, dobitnika brojnih tendera, promotera i sponzora talibana Andreja, scenariste humorističke serije “Božićni ustanak”, potpisnika desetina lokalnih i regionalnih peticija o Velikoj Srbiji i imperijalnoj Rusiji vlasnika falš ikone koju je nekad davno umalo prodao uglednom crnogorskom biznismenu iz Rijeke - kao pravu.

Došlo mi je da zovem Burzana i Pulevića, nevoljne svjedoke događaja, ljubitelje lika i djela u produženom trajanju, da ih pitam kako su dopustili takvo poniženje za našu vječnu Crnu Goru - da prvi intelektualac familije udari na prvog ambasadora, da ga šamara, davi, gura, vuče za rame, drži za vrat ili šta već, ali sam i od toga odustao jer sam se sjetio da oni možda imaju preča posla, recimo da zajedno sa Boxerom ubjeđuju Ekselenciju da se sve zataška jer bi objava informacije nanijela veliku ljagu našem gradonačelniku i pokretu Svi za naš grad… Koji se ubiše da dokažu kako nemaju veze sa DPS-om, Šefom, a još manje sa Gradskom TV.

Da me ne biste pogrešno shvatili, ponoviću ono što sam rekao u slučaju Milomira M. - čak i kada je u pitanju neka moralna gromada koja godinama truje javni prostor, širi govor mržnje, nacionalizam, bahati se pred slabima a ponizno maše repom pred moćnima i korumpiranima, zvala se ona Milomir, Boxer ili Mićo - morate se suzdržati i proći. Bez šamara i davljenja, ružnih riječi ili blagog guranja.

Jer niko, pa ni nosilac Njegoševe nagrade i vlasnik falš ikone, nema pravo da uzima pravdu u svoje ruke. Čak i tako da samo blago i za javnost neinteresantno gura drugog čovjeka, inače istomišljenika, sa kojim decenijama dijeli ista jasla, državna, i jača temelje iste države - privatne.

Dosta sam bio ciničan, a sada ozbiljno - slučaj iz Premijera kao i onaj od ljetos iz Splendida, ili kao ona sabotaža koncerta Sergeja Ćetkovića u Nikšiću, opasno upozorava da društvo klizi u radikalizam u kome se sa argumenata prelazi na pesnice, a kad ni to ne bude dovoljno onda se vade puške i pištolji.

Predsjednik Đukanović nikako da shvati kako je glavni problem u njemu. I kako je davno trebalo da ode. Jer on je najveći i najjači generator podjela i mržnje. Slučaj Boxera i Ekselencije to najjasnije potvrđuje. Jer ako su dva decenijska istomišljenika, udarnika iz iste radne akcije, zatiranja drugačijeg, posebno kritičkog mišljenja, ako su oni krenuli jedan na drugog, čemu se možemo nadati ako se na Terazijama ili u hotelskom lobiju suoče Tamara Nikčević i Nevenka Ćirović. O tome ne smijem ni da razmišljam.

Ali sad stvarno bez cinizma - Milo, povuci se. Spasi Crnu Goru, možda i sebe. Ovo je bio naslov jedne moje kolumne iz 2017. Ali zalud. Zato smo kao društvo tu gdje jesmo.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")