Strah

Vjerovatno bi istorija čovjeka mogla biti napisana kao istorija njegovih strahova. Naši strahovi, i lični i kolektivni, najviše govore o nama. Ili, govore o nama na način koji se obično ne sviđa nešem egu.

Kao biće koje je “bačeno u svijet” valjda je i prirodno da je kod čovjeka strah jedna od najčešćih reakcija na bilo koji impuls spolja. Pored tzv. velikih, metafizičkih strahova, postoji ko zna koliko vrsta straha koji nemaju te gabarite, ali i oni, izvjesno, nešto govore o nama.

Čini mi se da dva straha obilježavaju ove naše dane. Nazvaćemo ih, konvencionalno, strah od drugačijeg i strah od izbora.

Ova druga stavka ne predstavlja čovjeka uplašenog pred mogućnošću izbora (iako bi to bila ozbiljnija priča), već se misli na klasične, političke izbore - to su olimpijske igre političara koje se, u idealnim okolnostima, kao i one prave, odvijaju svake četiri godine.

DPS je, u najkraćem, ni kriv ni dužan, doveden u situaciju stanovite psihološke prednosti uoči izbora, kada god da budu.

Naime, trenutno izgleda da jedino DPS želi izbore, da jedva čakaju odmjeravanje na biralištima. Svi ostali, iz ovih ili onih razloga, debelo zaziru od toga - čak tzv, stara/nova parlamentarna većina djeluje kao da želi izbjeći izbore po svaku cijenu. A ta “svaka cijena” naporna je za gledanje.

Nije samo stvar “osjećaja” - ovo ima i određen efekat na izborni rezultat. Postoji, naime, jedan dio biračkog tijela, vjerovatno je u krajnjem riječ o par procenata, koji “odlučuje” u posljednjem trenutku, obično birajući stranu na kojoj vidi više želje i uvjerenosti u pobjedu. Takvih par procenata odlučilo je izbore 30. avgusta 2020. DPS je tada, podsjetimo, pobijeđen vrlo tijesno. Zato, vjerujem, nije dobro toliko pokazivati strah od izbora. Sve to djeluje na ljude.

Dok gledate, recimo, ponašanje URA možete pomisliti da je srušena “vlada u tehničkom mandatu” - čudo, najveća blagodet u politici, partijski bingo, vrh vrhova, što bi rekli Podgoričani. Takvim stavom emituje se strah od poraza i ostavlja utisak da i vi sami mislte da više nikada nećete biti vlast. A to nije baš mudro odabrana pozicija.

Strah DF leži negdje drugdje... Konstruktivnost DF u aktuelnim događajima djelovala je kao osvježenje za javnu scenu. Taj strah od izbora je u ovom slučaju pojačan. Jer, moglo bi se desiti da, uslovno rečeno, pobjednik prošlih izbora na ovima bude prepolovljen, iako se to očekivalo od DPS-a, kome se, opet, to neće desiti. Izgleda da u Crnoj Gori pobjede troše ljude. I previše.

Ako se to desi, desiće se ne zahvaljujući djelovanju DF - oni su uglavnom bolno predvidljivi, a birači to vole - već zbog prekomponovanja političke scene. Koliko god prizivali promjene, izgleda da im se ta promjena ne sviđa.

Ta ekipa ionako nikad nije imala previše sluha ni za Evropu ni za SAD, a sad ih čeka i to dvoje ujedno - Evropa sad.

Pred kojima je, uzgred, sjajna situacija - nisu učestvovali u aktuelnom prosipanju i batrganju, pošteđeni su toga kala, a građani ih pamte kao “svece”. Onakvo sklanjanje sa scene moglo bi biti golema usluga ovim momcima.

U odnosu na sve ove političke igrarije strah od drugačijeg, djeluje iskonskije, svakako je psihološki utemeljeniji, ali nije manje političan zbog toga.

I tu nastaje problem: ta političnost je opasna. Način na koji crkva podstiče otpor i nerazumijevanje prema LGBT zajednici liči na uvodne dane kozačkih pogroma nad Jevrejima.

Licemjerstvo koje vrišti do neba. Da današnjeg kojeg mitropolita čuju nekadašnji hrišćani bili bi sigurni da slušaju rimskog prokuratora ili centuriona. Ta obijesna uvjerenost u ispravnost.

Čega se boje? Strah od ljudi? To nije baš očekivano od jedne crkve.

Zapravo, crkva ovdje liči na onog roditelja koji voli svoje dijete jedino ako se ono ponaša onako kako roditelj to očekuje i priželjkuje. Samo što se to zove kontrola, a ne ljubav.