Mnogima u Prištini nije jasno zašto je ministar spoljnjih poslova Kosova, Bedžet Pacoli, ove nedjelje išao u Podgoricu. Da čuje njegovog kolegu Srđana Darmanovića kako mu kazuje da je demarkacija, za Crnu Goru, zavšena stvar?!
Pa to je taj isti Darmanović već rekao tom istom Pacoliju samo par dana ranije, kad su se sreli u New Yorku, na marginama Generalne skupštine Ujedinjenih nacija! Kao što je i taj isti Pacoli već tada tom istom Darmanoviću zasigurno objašnjavao ono što crnogorski šef diplomatije već odavno zna: da se oko ratifikacije sporazuma o demarkaciji između dvije zemlje u Prištini lome politička koplja do te mjere da je gotovo nemoguće izglasati taj i takav dogovor.
Naravno, očigledno je i to da je novi premijer Kosova, Ramuš Haradinaj, ne može preko noći menjati stav oko granice, uprkos tome što je on sada u koaliciji sa onima koji su i potpisali taj dogovor prije nešto više od dvije godine. Ne može, jer je upravo on bio glavni protivnik postignutog dogovora, insistirajući da je njime Kosovo izgubilo oko 8.000 hektara teritorije, te da je stvarna granica ne na Čakoru i Kuli - nešto što on i sada, kao premijer, nastavlja da govori.
Sigurno, može se desiti da Haradinaj nikako ne promijeni stav, te da cijela priča oko demarkacije ostane neriješena dok god je on na vlasti, i da sa njom kosovski građani nastave da čekaju u dugim redovima pred evropskim ambasadama za vize. To jest, ukoliko Crna Gora ne promijeni svoj stav, ili Evropska unija ne odluči da nije fer da demarkacija bude uslov za bezvizni režim. Ali, takvo što je momentalno u domenu fikcije.
Realnost je danas nešto sasvim drugo.
Sve je ovo bilo znano ili je bilo za očekivati i prije no što je izglasana nova Vlada Kosova. Ono što za mnoge nije jasno, to je razlog zašto je Haradinaj već u prvim danima po dolasku na čelo Vlade odlučio da otvori pitanje demarkacije kao svoju glavnu političku temu, govoreći kako će se stvar iznova dogovarati sa Podgoricom i da će sve to biti završeno za par meseci, pa je prva zvanična odluka njegovog kabineta bila da razriješi dužnosti dosadašnju Komisiju o demarkaciji granice sa Crnom Gorom, i već nedjelju dana poslije imenjue drugu Komisiju.
Znajući nepromijenjeni stav Crne Gore, ali i SAD i Evropske unije, ovi potezi nisu bili logični. Naravno, ratifikacija demarkacije jeste kosovski neispunjeni uslov za viznu liberalizaciju. Ali nije jedini. Svaki evropski diplomata će i javno reći da su opipljivi rezultati u borbi protiv korupcije mnogo značajniji uslov za ukidanje viznog režima prema Šengen zemljama, pa se mnogi pitaju zašto je demarkacija prioritet, a borba protiv korupcije ne?
Ili možda naši vlastodršci znaju nešto što niko drugi ne zna?
Nisam baš nešto siguran. Prije će biti da je riječ o političkoj improvizaciji.
Ima već više godina kako se bavimo nečim što u stvari nije nikako trebalo postati problem. Prvo je bivša vlada Kosova potpisala dogovor uprkos upozorenjima od opozicije da to ne čini bez postizanja konsensusa, a onda je dogovor držan daleko od očiju javnosti, sve dok problem nije prerastao u unutrašnju političku krizu, koja je i bila direktan povod za pad Vlade, u maju ove godine, i prijevremene izbore, pomoću kojih je Haradinaj dospio na vrh vlasti.
I sada se taj, takoreći začarani, krug zatvara tako što su danas na vlasti zajedno i protivnici demarkacije, na čelu sa Haradinajem, i oni koju su je potpisali i javno govorili da se dogovor mora ratifikovati - Demokratska partija Kosova i predsjednik države, Hašim Tači.
Slično stoji i opozicija - Demokratski Savez bivšeg premijera Isa Mustafe i danas inisistira da je potpisana demarkacija ispravna, dok najveća parlamentarna partija, Samoopredeljenje, opominje vlast da slučajno ne donosi demarkaciju na ratifikaciju, jer će tako samo dobiti reprizu događaja iz jeseni 2015. godine, kad su kosovski poslanici lili suze od suzavca u parlamentu.
Sve strane su se cijelo vreme držale svojih pozicija, dozvoljavajući da prođu šanse za pravoremeno rješenje problema, pa smo danas tu gdje jesmo: demarkacija je završena stvar za Podgoricu, ali i za Vašington, Brisel i ostale centre međunardone zajednice. A Crna Gora je, u međuvremenu, postala i NATO-članica.
A to, da je demarkacija problem na Kosovu, to je potvrdio niko drugi do naš šef diplomatije Pacoli, tokom posjete u Podgorici, gdje je crnogorsku vlast zamolio za “razumijevanje i strpljenje”.
Za šta tačno treba da imamo strpljenja - ne samo Podgorica već i svi kosovski građani, koji već godinama plaćaju cehove politika improvizacije - to ostaje nejasno. Jer, kao i u svakoj improvizaciji - tačno se primjeti kad ona počinje, ali se nikada ne zna kako i kada će se završiti.
Naročito ne kad improvizuju amateri.
Autor je glavni i odgovorni urednik Koha Ditore, najvećeg dnevnog lista na Kosovu
Bonus video:
