Dvojica aktivista za zaštitu klime su u se u ponedjeljak zalijepili na nadvožnjak nad berlinskim autoputem, izazivajući ogroman zastoj. Kroz tu gužvu nije moglo da se odmah probije specijalno vatrogasno vozilo, koje je hitalo ka mjestu nesreće gdje je jednu biciklistkinju udario kamion-miješalica.
Žena je kasnije umrla u bolnici.
Prema pisanju Zidojče cajtunga koji se poziva na interne zabilješke, sanitetlije na licu mjesta nisu ni htjele pomoć tog specijalnog vozila koje je trebalo da podigne kamion. Kažu, saobraćajna gužva nije uticala na smrt žene.
Iako konačan odgovor može da da samo pravosuđe koje je pokrenulo postupak, povela se oštra politička debata. Gotovo cijela politička scena osudila je sve radikalnije proteste klimatskih aktivista. Jesu li sada čak skrivili i jednu smrt? Da li su pretjerali sa protestom?
Nije tragična samo smrt jedne žene, već i to kako nesrećnim slijedom okolnosti i građanska neposlušnost klimatskih aktivista prijeti da bude zbrisana.
Jer, veliko je dostignuće to što je u današnjoj Njemačkoj građanska neposlušnost moguća - poslije iskustava nacionalsocijalizma i DDR-a. Ne bi valjalo da zbog bijesa prema klimatskim aktivistima nestane ova mogućnost da se protestom država minira onda kada ništa drugo ne pomaže.
Stvari loše stoje po klimu. Posljedice klimatskih promjena se ne mogu više previdjeti. Ni Njemačka, kako kažu stručnjaci, neće dostići ciljeve koje sama sebi zadala do 2030. godine. Ako se radi sve po starom, neće biti dobro.
Upravo to pokreće aktiviste „Posljednje generacije“, kako se naziva ova grupa. Oni razumljivo žele da radikalno okrenu kormilo i dovoljno su hrabri na očajničke poteze.
Ne prezaju ni od kontroverznih metoda, recimo napada na umjetnine. U Londonu su paradajz-čorbom polili Van Gogove „Suncokrete“. U Potsdamu su jednu sliku Kloda Monea napali kašom od krompira. U Drezdenu su se zalijepili za „Sikstinsku Madonu“. Nakon slične akcije u Hagu, troje aktivista je osuđeno na po dva mjeseca zatvora.
Ovakav protest nema ništa zajedničko sa ikonoborstvom prethodnih vjekova. Jer napadnuta umjetnička djela nisu simbol političke moći koja se napada. Iako aktivisti pokušavaju da budu kreativni. U Potsdamu su se zapitali: „Kako to da se mnogi više plaše štete po umjetnine kao slike stvarnosti, nego od uništenja samog našeg svijeta?“
To su ipak očajnički potezi koji žele prije svega - pažnju. Aktivisti kalkulišu skandal, kao što je modna marka Beneton odavno prikazivala šokantne slike oboljelih od side. Cilj Benetona bio je profit, ali sa klimatskim aktivistima tu kampanju povezuje kršenje tabua.
Ali, ako zadobijete pažnju svijeta, ako svijet priča o vama, to ne znači da će svijet postati bolje mjesto onako kako ste zamislili.
Mnogi aktivisti, posebno mladi, imaju osjećaj da ih niko ne čuje. Za njih je realna opasnost da svijet propadne zbog klimatskih promjena i da njihova generacija mora da kusa ono što su prethodne zapržile. Za taj očaj smo svi mi krivi. Klimatske promjene su stvar svih.
No kaša od krompira bačena na sliku neće spasiti klimu. Jedno nema ništa sa drugim i bolje je da se sa time prestane.
Bonus video:
