DRUGI PLAN

Kič desant na Cetinje

Ili: Kako nam zemlja postaje otvoreni muzej tužnih kipova koji kao da su ispali iz prikolice kakvog putujućeg malograđanskog teatra

42329 pregleda 57 komentar(a)
Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva

Koliko još spomenika Dimitrija Popovića treba Cetinju, pa da se grad oduži svom poznatom umjetniku?

Grešan pomislim da je situacija obrnuta u odnosu na Kenedijevu krilaticu - ne treba Dimitrije da pita šta može da uradi za grad, nego Cetinje šta može za Dimitrija.

A može dosta.

U posljednjih deset godina tri spomenika, tri strašna biljega, jedan Njegošu (a kome bi drugom?), zatim onaj bunar sa zmijom, i konačno princeza Ksenija.

Ako se kič mjeri stepenom banalnosti asocijacija (A. Mol), onda Dimitrijeva Ksenija nije princeza nego kraljica kiča. Ona je imperatorka kiča. Ako je svaka rana pokraj srca, onda je ova metalna mimeza, da prostite, nasred srca, onog licitarskog, malovaroškog, umotanog u celofan sitne slave koja se sladi tradicijom kao narkozom.

Ništa tu nije živo, jer sve je omanulo. Osjećaj dok prilazite toj usputnoj maketi je kao da stupate na grobni mermer. Princeza sjedi sama sa knjigom, da mi dobro vidimo kako je načitana; sa šemširom, da mi uđemo u taj štimung alpske banje s kraja devetnaestog vijeka.

Riječju, anahrona dosada.

Zato je dobro što je prošle nedjelje profesorica Fakulteta likovnih umjetnosti Svetlana Racanović rekla javno i glasno na otvaranju Crnogorskog likovnog salona, u brk gradonačelniku Cetinja ali i cijeloj političkoj kvazieliti, kako se o spomenicima ubuduće mora ozbiljno razgovarati. Mimo protokola, Racanović je uzela riječ nakon dodjele nagrade Salona i progovorila ono o čemu ostali šapuću.

Profesorka je glavare poštedjela sramote, ali im je suptilno stavila do znanja koliki su varvari na djelu. A koliki su varvari najbolje vidimo kad obiđemo spomenik Lesu Ivanoviću, još jedan cetinjski biser, novi rad vajara Zlatka Glamočaka.

Spomenici
foto: Privatna arhiva

Šta da kažem, to prosto valja ograditi trakom za uviđaje, jer pjesnika je napao nekakav šal, dok ponosno stoji kao pješak sa mlohavim svitkom u ruci. Kod princeze Ksenije imaš klupicu da sjedneš i plačeš, a ovdje samo gledaš tu muku na Lesovim ramenima i nije ti dobro. Ako je za utjehu, makar se odustalo od prve verzije monumenta u kojoj je najveći melanholik crnogorske poezije bio prikazan kao salonski kicoš spreman da zvizne prvom prolazniku.

I tu dolazimo opet do Dimitrija, maestra mnogih salona, anatoma prvoga ranga koji je prije više od pola vijeka zasjao na sceni kao nekakav pozni refleks nadrealizma, renesansni pipak crtačke vještine u koju je kritika kako su godine odmicale sve manje vjerovala. Na koncu je završio sa utegnutom Severinom našpricanom lažnom krvlju, pod ruku sa Anastazijom Miranović i njenim printanim haljinama, ali i u ovom spomeničkom desantu na rodni grad.

Ako je i od Dimitrija, mnogo je. Ako je i od čika Zlatka, opet zaboli. Zato, hvala dr Svetlani Racanović što je istupila, što je razumno i hrabro glavarima rekla da su pretjerali i svojom ekspertizom pomogla nama ostalima da se borimo za svoju zemlju.

Jer spomenici jesu borba i mjesta estetske odluke kuda jedno društvo treba da krene. Bolje da Crne Gore nema ako je 2022. godine moramo presvlačiti u bronzu i puniti parkove princes-figuracijom koja klizi iz ruku naših čuvenih genija iz rasijanja.

Kad su hrvatske ratne vlasti ’92. naložile da se minira spomenik na brdu Blažuj kod sela Kamenska, kad je uništen velebni spomenik pobjedi revolucije Vojina Bakića, bilo je očigledno da se ubija jedno sjećanje. Spomenici nekad smetaju jer opominju na vrijednost, u Bakićevom slučaju visokog modernizma koji je umjetničkom snagom zapanjio svijet. Hrvatska vlast htjela je da uništi spomen na Jugoslaviju i udarila je na Bakića. Rušenjem spomenika rušila se ideja.

Ako ćemo da rušimo Crnu Goru, ne treba ništa da miniramo, već da sijemo ovakve spomenike koji možda izgledaju jadno, ali moćno vrište u smjeru suprotnom od svega što je autentično u umjetnosti našeg doba.

Postoji doduše i drugi plan koji mogu predložiti. Nakon Racanovićke, vrijeme je da i ostali teoretičari umjetnosti, kritičari, umjetnici i aktivisti, ustanu protiv uzurpacije javnog prostora i pretvaranja ove zemlje u otvoreni muzej rashodovanih fantazija, tužnih kipova koji kao da su ispali iz prikolice kakvog putujućeg malograđanskog teatra.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")