STAV

Ćutanje kao strategija

Ili: konfuzija nakon izgubljene bitke sa zelenom tranzicijom

2188 pregleda 0 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

Ljudi ispred svog vremena

Sada je sasvim izvjesno, da smo primorani da se navikavamo, da živimo sa politikom kao sa načinom života, ili, kao da se politika jede? Sa prethodnom mišlju se rvem zahvaljujući aktuelnoj stvarnosti i spoznaji da je trodecenijska bitka moje države izgubljena sa zelenom tranzicionom strategijom?!

Odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata, Jugoslavija se našla u čudu, kako da obnovi ratom opustošenu zemlju. Bilo je zabluda i lutanja, ali više pameti i uspjeha. Prvi udar nove komunističke politike doživjelo je selo koje je, priznao to neko ili ne, iznijelo teret petogodišnjeg rata protiv fašizma na svojim leđima i donijelo zemlji antifašističku pobjedu. Vjerujem da još ima ponekog ko se sjeća seljačkih radnih zadruga, tačkica za kupovinu malo brašna, gasa, šećera ili Trumanovih jaja, sa kojima je život kako tako premošćavan. I tada je selo lavovski pomoglo gradu, prvenstveno odlaskom mladih ljudi u grad kako bi se dohvatili poslova koje im je on nudio kao budućnost. Bio je to prvi korak kada su ljudi ne čekajući okrenuli leđa svojoj tradicionalnoj imovini i vjekovima stvaranom kapitalu od strane svojih predaka.

Kada su u pitanju poljoprivreda i selo, „zablude“ oko organizovanog razvoja ove privredne grane odagnate su početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka, i stvari su krenule u pozitivnom pravcu. Nasuprot prethodnom, selo je prepušteno sudbini neumitnog propadanja, pri čemu ga taj usud prati sve do današnih dana. Grad se nije nikada pretrgao da pomogne siromašnom selu, i vrati mu bar malo od onoga što je selo učinilo za njega i državu.

Tih mučnih godina, malo je ko vjerovao u ekonomsku budućnost Crne Gore u razvoju poljoprivrede i sela. Međutim, nedugo potom život i razvoj zemlje krenuli su u neočekivanom i pozitivnom pravcu.

Tada se je prvi put pojavila jedna manja skupina odvažnih judi, političara i stručnjaka na čelu sa narodnim herojem Đokom Pajkovićem, tadašnjim predsjednikom SKCG, kasnije i Vlade Crne Gore i dr. Miloradom Stanojevićem, onovremenim uspješnim generalnim direktorom Pivare „Trebjesa“ i Agrokombinata „13. jul“ koji su relativno brzo demantovali ne mali broj nevjernih Toma.

U razdoblju od 1963. do 1989. godine razvila su se na prostoru Crne Gore četiri agroindustrijska kombinata, osam poljoprivrednih dobara na jugu Crne Gore, sedam poljoprivrednih dobara na sjeveru Crne Gore, 25 poljoprivrednih zadruga, dva istraživačko-razvojna i naučna instituta, dvije poljoprivredne škole i dr, kao produkt spoznaje da poljoprivreda i turizam treba da budu okosnica dugoročnog privrednog razvoja Crne Gore.

Nakon trodecenijskog uspješnog razvoja (1960/1989), Crna Gora je prvi put ekonomski stala na svoje noge: (1) Potpuno zavisna Crna Gora od uvoza hrane, došla je u poziciju, da iz sopstvene produkcije, podmiruje prehrambenim proizvodima sopstveno stanovništvo i turiste sa 60 do 65 odsto. Izvoz hrane u to vrijeme je iznosio oko 30 odsto. Dakle, prosto nevjerovatno, crnogorska produkcija hrane i potrebe u ishrani stanovništva i turista skoro su uravnotežene; turizam je radio šest mjeseci, (2) Proizvodnja hrane u Crnoj Gori postala je nezaobilazna stvarnost, i sa pravom potvrdila da sa turizmom kao strateškim okosnicama privrednog razvoja Crne Gore na dugi rok, posjeduje izvjesnu budućnost! Ne treba smetnuti sa uma da su u to vrijeme razvojno pritekle u pomoć ekonomiji Crne Gore i druge privredne grane, koje su sa istaknutim učinile, da siromašna Crna Gora postane srednje razvijena država.

U to vrijeme rani prehrambeni proizvodi iz Crne Gore, godinama su se nalazili na tržištima Jugoslavije, Milana, Beča, Praga, Minhena, Frankfurta, Varšave i dr. No i pored prethodnog, selo je sa svojom privrednom strukturom nastavilo da ubrzano propada, tako da je danas crnogorski seoski prostor 80 odsto bez života i ekonomije. Slijedom istaknutih okolnosti i razvojno posmatrano, ovo je danas, htio to neko priznati ili ne, najveći razvojni problem Crne Gore!

Izgubljena bitka sa zelenom tranzicijom

Ulaskom u vrijeme krupnih tranzicionih promjena, narod u Crnoj Gori je očekivao još efikasniju agrarnu politiku, pogotovo kada je u pitanju selo, koje je dobilo zvanični razvojni legitimitet (nosilac razvoja poljoprivrede u ruralne privrede), koje bi na temeljima ranije ostvarenih rezultata i iskustva evropske agrarne politike, nastavilo sa razvojem ove privredne grane. Umjesto očekivanog, 2010. godine crnogorska agrarna privredna struktura (raniji društveni sektor) naletom tranzicionih zakona u cjelosti je bio urušen, osim plantažnih zasada u Ćemovskom polju. Drastičan primjer tranzicionog g u b i t k a bio je nestanak iz procesa produkcije oko 7.000 hektara izgrađenog - meliorisanog zemljišta, spremnog za visokoproduktivnu proizvodnju, sa privrednom strukturom koja je bazirala svoju ekonomiju upravo na tom zemljištu. To zemljište je danas zapuština korova i šikare i zloupotreba u namjeni korišćenja,

Tako je korišćenje zemljišnog fonda 2019. godine u odnosu na 1989. sa 37% palo na manje od 6%. Stočni fond u govedarstvu je više nego prepolovljen i pao je na 42% u 2019, takođe u odnosu na baznu 1989. godinu (stepen razvijenosti stočarske proizvodnje mjerilo je stepena razvijenosti poljoprivredne proizvodnje u jednoj državi).

Produktivnost rada u govedarstvu kao glavnoj poljoprivrednoj grani, iznosila je 2019. godine 2.803 litra mlijeka po jednom muznom grlu na godišnjem nivou. Dok je ta brojka u zemljama razvijene evropske agrarne ekonomije iznosila 6.000-6.500 litara mlijeka po muznom grlu, takođe na godišnjem nivou.

Tržište poljoprivredno prehrambenim proizvodima, umjesto da potraži utočište u sopstvenoj proizvodnji, orijentisano je na mnogo lakši posao - uvoz hrane iz regiona, tako da su proizvodni bilansi iz 1989. godine pali na 30-35% (riječ je o procjenama, jer zvaničnih podataka nema). Izvoz se kretao u to vrijeme od 11-15%.

Nestale su neke naučne, obrazovne i razvojne institucije koje su u ranijem sistemu privređivanja predstavljale institucionalni kičmeni stub razvoja poljoprivrede i ruralne privrede tog vremena u Crnoj Gori.

Posljednje dvije godine agrarna privreda kao da je zaboravljena i više nije ni na prioritetnim pravcima razvoja Crne Gore (?), tako da je država u obavezi da u uslovima ratne krize u okruženju i pandemije kovida-19 izdvaja oko 500 miliona eura godišnje na ime uvoza hrane, za podmirivanje potreba u ishrani stanovništva i turista.

Mučno je zaključiti ovaj kratki prikaz, činjenicom da se na rang listi agrarno razvijenih zemalja Evrope, Crna Gora nalazi na pretposlednjem ili poslednjem mjestu!

A kako i neće, kada je u trodecenijskom tranzicionom razdoblju, čitav agrarni podsistem djelovao centralizovano, čime je „ubijena u glavu“ brojna stručna i naučna struktura na terenu kojoj se decenijama ne čuje glas, jer je nametnuto pravilo da valja čekati što će reći i odobriti „vezir“ iz centrale. Na listi problema na čekanju sudbine, danas se nalazi još desetina složenih problema (vidi knjigu: Poljoprivreda i ruralni razvoj u Crnoj Gori - Eseji o prošlosti i budućnosti) koje valja mukotrpno rješavati da bi se Crna Gora kako tako domogla razvojnih puteva agrarno razvijenih zemalja Evrope. Biće to dug, mukotrpan i skup put!

Što i kako dalje

Crna Gora u tranzicionom periodu 1990/2020 nije ostvarila ono što su realno očekivali država i njen narod. Nasuprot prethodnom, nastupio je period potpune devastacije agrarne privredne strukture na selu sa drastičnim gubitkom mladih ljudi na selu i proizvodnje koja je stvarana u vrijeme socijalističkog samoupravljanja, pri čemu nije izgrađena nova privredna struktura koja bi nadomjestila ranije izgrađenu agrarnu privrednu strukturu.

Zbog toga, predlažem da se od strane Vlade Crne Gore ili resornog ministarstva formira Savjet za razvoj poljoprivrede i sela, koji bi predložio Vladi Crne Gore platformu (program) za izlazak poljoprivrede i ruralne privrede iz duboke krize.

Savjet bi bio konstituisan od strane istaknutih stručnih, naučnih i političkih poslenika (iz Crne Gore i van nje) iz oblasti: biotehnike, sociologije sela, ekonomije, šumarstva, vodoprivrede, finansija, informacionih tehnologija i dr.

Bilo bi zanimljivo da Vlada i resorno ministarstvo ispitaju kako je nastala ekonomska provalija u stočarstvu (govedarstvo) u razdoblju 1990/2020 godina, kada se zna, da su u tu granu uložena krupna investiciona sredstva (domaća i strani krediti i bespovratna sredstva), a da je ona u pomenutom razdoblju doživjela proizvodno i ekonomsko strmoglavljenje?

Takođe bi bilo neophodno da se u skorije vrijeme formira Komora biotehničkih, šumarskih i vodoprivrednih inženjera i tehničara, pri Inženjerskoj komori Crne Gore.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")