ZAPISI SA UŠĆA

Kockar u nama

Dostojevskom treba vjerovati na riječ kada nam u romanu Kockar pripovijeda o grotesknom čovjekovom porivu da se potpuno oda kocki. To je opšteljudska slabost. Sudeći po broju kladionica, toj slabosti se u Srbiji podilazi

4494 pregleda 1 komentar(a)
Foto: FB
Foto: FB

Obično preskačem vrišteće naslove elektronskih medija koji variraju pjesmu iz filma Aleksandra Petrovića: „Biće skoro propast sveta, nek propadne nije šteta“. Isto tako, podozriv sam prema svim vrstama samohvalisanja, izdizanja sopstvenih zasluga iznad svega do sada viđenog, proglašavanja rezultata sopstvene probave istorijskim događajem. Već sam otupeo na tačne statističke dijagnoze koje opisuju stvarnost u kojoj sam se obreo: Srbija je na prvom mjestu od 40 evropskih zemalja po broju preminulih od karcinoma dojki. Ali i po smrtnosti od posljedica aerozagađenja. Zemlja je u evropskom vrhu po odlivu mozgova, po riziku od siromaštva ili endemskoj korupciji. Bilo je godina kada su građani Srbije bili svjetski šampioni u vremenu provedenom pred televizorom. Statističari kažu da je Superliga Srbije prošle godine ponudila fudbal sa najviše faulova u Evropi. Ali nećemo sada o tome.

Ima li nešto pozitivno?

Ima. Recimo, od svih zemalja bivše Jugoslavije Srbija ima najviše vojnika u međunarodnim misijama uglavnom pod zastavama Ujedinjenih nacija i Evropske unije. Srbi znaju ponekad da budu i šampioni malinarstva, direktnih stranih investicija, da imaju najbolji bilans na šampionatima u streljaštvu ili ženskoj odbojci.

Posebno moćna jeste kladioničarska branša. Broj kladionica po glavi stanovnika u Srbiji se godinama povećava. Vodi se mrtva trka između dugogodišnjeg evropskog šampiona Bosne i Hercegovine i Srbije. Prije neki dan upalim televizor, a u sobu mi upadne vijest da se zemlja zakitila još jednom evropskom titulom. Srbija je po specifičnoj gustini kladioničarske infrastrukture pretekla komšije i popela se na tron. Kao što rekoh, otupio sam na razne loše ocjene, od proklizavanja na svjetskim tabelama slobode medija, ostvarenosti demokratije i sličnim izmišljotinama udruženih svjetskih zaverenika protiv Srbije. Ali ova me statistička žaoka prenula iz letargije. Da li je ova titula dobra ili loša? Da li ona pokazuje srpsku strast prema kocki kao dijelu bezazlene nacionalne zabave ili je još jedan simptom povećanja vodostaja kolektivnog ludila?

Bliška ili krajcarice?

Prisjetim se mojih prvih iskustava sa kockom. U Jugoslaviji je šezdesetih i sedamdesetih među klincima bila popularna igra sa bacanjem novčića do zida ili do linije na zemlji. U bosanskoj kasabi u kojoj sam rastao neko od dokoličara bi rekao „hoćemo li bliška“. I svi smo htjeli. Posle sam vidio da su u toj riječi ponegdje u Jugoslaviji zaboravili da izvrše jednačenje suglasnika po zvučnosti, pa su igrali „bližka”. Sarajevski izraz „ćize-blize” koji je označavao istu igru, bio je nepoznat u dobrom dijelu Bosne, prije pojave novoprimitivnih muzičara koji su Sarajevo prvo proglasili za mjeru zemlje, a potom i cijelog svijeta. Naši vršnjaci su se, recimo u Beogradu, kockali na isti način igrajući „krajcarice”. Krajcar je do 1892. bio sitan bakarni austrougarski novčić. Na njega nisu sačuvali sjećanje samo numizmatičari već i klinci koji su igrali „krajcarice” još čitav vijek posle upokojenja monarhije koja je kovala taj novac.

Pravila su bila jednostavna. Smeđi novčić - najčešće banka (deset para) ili petobanka (pedeset para), a kasnije i bijeli dinar - bacao se do crte koju je neko povukao slomljenom grančicom na pijesku ili zemlji. Sa udaljenosti od nekoliko koraka trebalo je novčić dobaciti što bliže crti, najbolje bi bilo kada bi kovanica najahala na nju. Naposljetku, igra se i zove „bliška”. Onaj koji bi svojim novčićem bio najbliži imao je pravo da pokupi sve novčiće, da ih baci u vis i uzvikne „tura” ili „jazija”. Tura je riječ zaostala iza Osmanske imperije, označavala je sultanov monogram na dokumentima ili novcu. U suparničkoj Austrougraskoj monarhiji na tom mjestu se nalazila “glava” vladara. “Jazija” je istog porijekla, označava zapis, a na novčiću se odnosi na numeričku vrijednost - na „pismo”.

U igri je znalo učestvovati i po desetak dječaka, bilo nas je mnogo, djeca demografskog buma šezdesetih. Ako je igrač tipovao na turu-glavu, pokupio bi sve novčiće koje bi pokazivale grb Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, onaj sa šest baklji. Ostatak je bacao sljedeći, i sve tako dok je bilo novčića. Nisam bio naročito dobar u ovoj disciplini. Ali znao sam i ja izaći sa „pet banki” za sladoled, a vratiti se s bolovima u stomaku jer sam pojeo po pet sladoleda. Doduše, znao sam ostati i bez sladoleda. Igrao sam tek da se ne izdvajam, nisam bio pasionirani “bliškaš”.

sala

Lutrija ili tombola?

Nešto kasnije, kao dječaci na pragu puberteta, vrzmali smo se oko Doma kulture u kojem se u kasno popodne uključivao mikrofon, prespajao se sa ogromnim radio-prijemnikom, pa bi iz tog “pojačala” dopirali brojevi koje je neko izgovarao ravnodušno, sa prizvukom dosade u glasu. Tri. Dvadesetsedam. Osam. Dva`es` . Između dva broja čulo bi se samo kašljucanje ljudi i zvuk nalik na pingponganje dvadeset parova koji u praznoj hali igraju stoni tenis. A onda bi neko dreknuo: “Dobar!” Kafanom i tremom Doma kulture prostrujali bi žamor negodovanja i pokoja psovka.

Sjećam se kada sam prvi put sa Okcem i Samirom ušao u polumračnu salu. Za desetak stolova sjedjeli su mještani, oni stariji sa plastičnim okvirima za naočare na nosu, sličnim onom koji je nosio Ivo Andrić, a mlađi su bili u mornarskim majicama ili potkošuljama bez rukava. Pušili su i pili pivo iz smeđih boca, koje je poneko otvarao zubima, da ne bi čekao šankera, Peru Crnogorca, komšiju iz mog ulaza. Zadubljeni u svoje kockarske računice, sa olovkama u rukama, nisu ni primijetili da smo nas trojica kupili po listić na kojem je bio ispisan niz brojeva u crno uokvirenoj tabeli. Naš zadatak je bio da zaokružimo nekoliko brojeva, više se ne sjećam koliko. Pogrešno smo to zvali tombola - italijanska igra ima druga pravila - samo jedan broj dobija. Ovo je bila lutrija.

Kockari mrze djecu

Bubanj sa providnim stranicama počeo je da se okreće, unutra su bile stonoteniske loptice sa ispisanim brojevima. Kada bi jedna loptica kroz otvor ispala u lijevak pa u ruku čovjeka sa mikrofonom, on bi izgovorio broj i stavio lopticu u odgovarajuću rupu na tabli ispred sebe. Ispod te rupe je bio prekidač za svjetlo. Iznad šanka je bio podignut „semafor“ na kojem bi se ispod crno premazanog stakla upalila lampica i svjetlost bi iz tame oslobodila broj koji je upravo izgovoren.

Šta da vam kažem? Grlo mi se osušilo, nisam mogao da uzviknem ono „Dobar!“, a svi moji brojevi su bili objelodanjeni. Okac je to primijetio i zaurlao „Stani“, istrgao mi listić iz ruke i jurnuo prema čovjeku sa mikrofonom. Znali smo da se gubitnici na kocki teško mire sa tim da je još jedna njihova nada iznevjerena, ali kao da ih je pogled na Okca, koji je bio za glavu niži od nas dvojice, posebno razbjesnio. Pljuštale su psovke sa svih strana. U kockarskom svijetu bosanske provincije nije bilo predviđeno da djeca odnesu dobitak.

Istjerali su nas iz Doma kulture. Džepovi su nam bili puni zgužvanih novčanica. Nismo znali šta ćemo sa njima, pa smo se dosjetili da poslastičarnica kod Ebibija nudi sve što dječačko srce može poželjeti. Prvi put smo timski pojeli tepsiju urmašice i popili po litar boze.

Uz sve ovo idu i sjećanja na partije pokera ili ajnca kod Krušca, koji je imao cijeli sprat kuće za sebe jer mu je otac radio u Njemačkoj. Tada smo već bili klipani, skoro svršeni srednjoškolci. Na stolu je pored karata bila puna pepeljara, dobro otpijena flaša socijalističkog konjaka „Zvečevo“ koji smo od milošte zvali „zvečka“, sa gramofona je dopirao tvrdi britanski rok, a na stolu kao ulog nisu bile „petobanke“ iz djetinjstva već hrpa osmijeha zeničkog livca Arifa Heralića sa novčanice od deset dinara. Tih godina odigrao sam iz radoznalosti još poneku igru na prvim poker-automatima. I tu se moja kockarska iskustva prekidaju.

Kockarski karakter

Čitanje i gledanje filmova pomoglo mi je da shvatim da preovlađujući, jugoslovenski tip čovjeka sa svojom sklonošću kockanju, klađenju, zabavnom riziku, jeste isti onaj koji voli da se igra raznim vrstama lopti i loptica - od vaterpola, preko košarke do fudbala. Takmičarski adrenalin, vic i ljepota igre. Samo što je u slučaju kocke ulog veći, a unutrašnji protivnik nepobjediv - kockarski karakter igrača ima snagu sudbine. Igre na sreću, sportska klađenja, rizična ulaganja na berzi, sve vrste mašina za kockanje uključujući i one virtuelne, sve to magično privlači ovdašnjeg čovjeka.

knjiga

Fjodor Mihailovič Dostojevski je u romanu Kockar poprilično tačno opisao način na koji svijest igrača koji vjeruje u sreću klizi u zavisničko ropstvo od kockarskog adrenalina. Njegov junak Aleksej Ivanovič se kocki doduše odaje da bi pridobio ljubav djevojke u koju je besmrtno zaljubljen, ali na koncu je Aleksej u stanju da voli još jedino - rulet. Možda je nepotrebno istaći da je Kockar roman sa najviše autobiografskih elemenata velikog pisca. Fiktivni grad Ruletenburg bi mogao biti njemački Visbaden u kojem je Dostojevski zaista igrao rulet. A glavni ženski lik Polina je po svemu sudeći inspirisana Apolinarijom Suslovom, njegovom ljubavnicom. Svakako Dostojevskom treba i danas vjerovati na riječ kada nam pripovijeda o nesrećnim ljubavima ili burlesknom, pa i grotesknom ljudskom porivu da se potpuno oda kockanju. Više od jednog vijeka posle nastanka ovog romana psihijatri su imenovali bolest koja je obuzela Alekseja Ivanoviča - patološko kockanje. Zavisnost je patološka vezanost za supstance ili nematerijalne stvari. Za kockara je kocka njegov heroin.

Krivi su uvijek drugi

Napokon stižem i do žaoke koja je zaslužna za ovaj tekst - najveći broj kladionica po glavi stanovnika u Evropi. I to u Evropi gdje su se stari Grci na svojim Olimpijskim igrama kladili na ishod takmičenja još u sedmom vijeku prije Hrista. U Evropi gdje su Rimljani isto to radili nekoliko vjekova kasnije za vrijeme trka dvokolica. Pomislimo na privatne opklade za vrijeme turnira srednjovjekovnih vitezova. A da novovjekovnu englesku kladioničarsku strast prema konjskim trkama i ne spominjemo. Srbija nema tu višemilenijumsku tradiciju, ali je pristup mjestima za klađenje njenim ljudima najlakši u Evropi.

Da li ovdašnji ljudi baš vole da su oni i njihova djeca okruženi kockarnicama? Šta to znači? Kocka je očito razbibriga siromašnima, sedativ za sve koje život nije nagradio nečim boljim. Igre na sreću privlače one koji sreće nemaju. Šta još? Sve je više patoloških zavisnika od djelatnosti koje nude kladionice i virtuelni portali za kocku. Oni koji bi da ukažu na problem govore o 300.000 zavisnika od kocke u Srbiji. A oni koji bi da ga gurnu pod tepih govore o mnogo manjem broju ljudi koji se liječe od zavisnosti. To je potpuno bespredmetna rasprava. Njemačka je u svojim statistikama zabilježila više stotina hiljada zavisnika od kocke, ali i manje od 2.000 ljudi koji su potražili psihijatrijsku pomoć zbog tog problema. Ostali, kao i mnogi drugi ljudi sa ozbiljnim psihičkim smetnjama, smatraju da problem nije u njima već u okolini koja se ponaša čudno, ukazujući na problem. Kao u onom vicu kada čovjek uključi radio, a spiker upozori na jednog opasnog vozača koji na auto-putu vozi velikom brzinom u pogrešnom smjeru. Naš vozač iz vica se iskreno začudi, pa sam sebi kaže naglas: „Šta jedan? Vidi koliko ih je!“

Sve ovo zapisujem uoči početka utakmice Srbije i Brazila. Poslednje rečenice zapisaću posle utakmice. Kladim se sam sa sobom da će biti 3:2 za Srbiju. Ulog mi je efektan kraj teksta.

I evo, posle utakmice konstatujem da sam makar pola pogodio - Brazilci su zaista dali dva gola. Ali Srbija nijedan. Da sam uložio pare izgubio bih ih. I kriv bi mi bio iranski sudija.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")