Kad kažu da se rijeka izlila, to zvuči kao da rijeka to radi namjerno. Ali njoj zaista nije cilj da ruši ograde i mostove, da potopi ljudima podrume i garaže, da nagrdi usjeve. Ona samo teče pa teče. To je njen život i suština.
To što se vrijeme mijenja, pa bude strašna suša, a zatim obilne padavine, što je sve globalno poremećeno, to nije krivica rijeka. Gledao sam koliko smeća nosi Morača ka Skadarskom jezeru. Gledao sam što sve ljudi bacaju u Lim. Kad Ribnica presuši, onda vidimo ko smo zaista, njeno korito naša je slika. Ali nikad nisam shvatio ideju da će “voda odnijeti sve”. Možda i odnese, ali kuda i kome? Postulat sebičluka kaže da je samo važno da smeće ode što dalje od njih, a to što će rijeka nekome drugome da nanese smeće i zlo, to ne muči onoga koji baca.
Rijeka je i lijepa i opasna, to joj je valjda priroda. Ako se ne učimo da živimo sa rijekama, ako ne shvatimo vodu, svake godine čudićemo se, abićemo se kako se to rijeke izlijevaju. Intervjuisaće novinari mještane koji će govoriti kako u njihov vijek ne pamte takve poplave. Vjerovatno i ne pamte, jer ovo je novo vrijeme, sasvim drugačija klimatska pravila. Globalno zagrijavanje nije samo vijest na dnevniku, nije samo samit na kom se nešto raspravlja, to je naša budućnost. To sad dobro vidimo.
Rijeke su pokazale još nešto, našu nesposobnost da reagujemo. Ne postoji krovna ideja što da se radi ako dođe do izlivanja. Postoje pravila, ali njih rijeka pomete. Naša je moć u pukom suzbijanju. Potrebna su nam nova pravila i nova mehanizacija, prije svega organizacija. Kao što stiže voda, tako i ljudi stihijski reaguju, pokušavajući da prave brane od džakova. Ostali čekaju da se voda povuče, a nema rješenje za dalje, što će se kad rijeka i sledeće godine opet krene jako.
Za neke popravke i pripreme nije potreban samo novac. Nije dovoljna ni mehanizacija. Potrebno je pameti i mudrosti. Potrebno je djelovati, ali planski, nikako stihijski. Jer, tamo gdje je vršena eksploatacija, tamo je rijeka protutnjala i razvalila sve. Asfalt je odnijela lagano, a vidjelimo smo kako potpkopava i stubove auto-puta.
Valjda je vrijeme da shvatimo koliko su rijeke ozbiljne. Da razumijemo vodu i njen princip. Ali nema na ključnim pozicijama ljudi koji znaju što rade. Sam pomen “strateškog planiranja” zvuči stupidno u državi bez ustavnog suda i bez ministara. Stubovi naših institucija ne može nijedna voda da poljulja, jer tih stubova nema. Odnio ih DPS.
Japanski navijači i fudbaleri nakon utakmice pokupe svo smeće. Ne moraju, ali oni to urade. Nama je politika puna velikih riječi, ali bez djela.
Kad bi se za početak bavili smećem, ne bi u smeću živjeli. Jer, ideja ekološke države je predivna, ali to je istovremeno prevelika laž. Naša divna samoobmana.
Ko god se provozao kolima ili busom kroz Sloveniju, mogao je da vidi da je Crna Gora daleko od ekološke države. Ekološka država brine o rijekama, kao i o ljudima, a ne krivi rijeke za nepogode. Nismo se baš najbolje izlili kao ljudi.
Valja se makar nadati da sljedeći put kad se rijeke izliju, da naše najjače oružje neće biti kuknjava i rečenica “Dešava se!”.
Bonus video:
