DRUGI PLAN

Sveti Dimitrije & mučenik Danilo

Kako sam misleći naglas o jednom tričavom spomeniku postao izdajnik domovine svoje mile

43925 pregleda 110 komentar(a)
Foto: PR Centar
Foto: PR Centar

Postala je moda da te u Crnoj Gori prozivaju a da ti ime ne kažu, pa sam se kao stari nepomenik morao sam nalaziti u žvrljanjima reditelja Danila Marunovića.

Ovaj gospodin ustao je u čast junaka Dimitrija Popovića, da odbrani svu mrtvu bronzu koju je ovaj majstor trostrukim zamahom isporučio na Cetinju u minulih deset godina.

Naravno, rečena bronza su spomenici koje sam, ako je ko čitao, izvolio ovdje propitati, i navukao na sebe gnijev nacionalnih slobodara, pa se i sami Dimitrije javio da objasni kip Ksenije Petrović, što oholo sebi uzimam u zaslugu.

Ipak, nemam muke sa umjetnikom, koliko sa nacionalnim dušebrižnicima, njihovim mutnim mitomanskim pogledima koji se žare u dimu baklji i bleje na svaku pomisao koja nije po volji njihovih estetskih patrona.

Kao jedan, ne bih rekao cvijet, nego tučak opojnog svojstva, na posljednjim je događanjima naroda izronio i naš Danilo Marunović, spreman da sasvim pošizi i naređuje svoju blentavu pozu kao normu opšteg ukusa.

Zabaviću se usput njegovim tekstom, tim sluzavo-šerbetnim tragom koji je ostavio na portalu Analitika, čisto da skrenem pažnju na taj novi talas nacionalnog prdoklača koji će ovu zemlju raskantati prije nego svi dušmani i svetosavske horde zajedno. Jer u samom srcu laži koju takvi pletu oko Dimitirija Popovića nalazi se prosta istina da njegovu sliku ne možeš više nikome uvaliti kao živu umjetnost, već otisak autora koji je davno imao svojih pet minuta, što je u Crnoj Gori očigledno dovoljno za vječnost.

À propos vječnosti, Marunović kmeči kako je Dimitrija nekada davno pohvalio Papa, što je navodno ozbiljan domet za umjetnika. Možda jeste za nekog litijaša, moj Marune, ali XX vijek je izgradio umjetnički senzibilitet koji se upravo obračunao sa lažnim sjajem biskupskih odaja, rumenih hodnika i kupola kojima još odjekuje kompliment "i to od pape Jovana Pavla glavom i bradom: 'Veličanstveno'!"

Ne zaziva naš munjeni apologeta ni kritičare ni teoriju nego Papu, živu riječ, gusle, neupitnost nečije neupitnosti koja će nas u lančanom pokoravanju konačno dovesti da kleknemo i poljubimo maestrovu bezgrešnu ruku. A maestro će, hvaljen od podmlatka, te po narudžbi i ideji nekog Pejovića, penzionera fabrike frižidera Obod, nasred Cetinja ugoditi trećom skulpturom, jer nam prve dvije nisu bile dovoljne.

Dimitrije će nadalje, samo da Marunova revolucija uspije, podići i jednog Petra Prvog, što je takođe davno planirano, ali je u tranziciji neđe zapelo. Sve će stići naš Dimitrije, a umjetnike ćemo na Cetinju školovati da mu se dive i ako im dozvoli podražavaju njegov vasionski zamah.

I svi zadovoljni. Holivudske zvijezde mogu biti mirne, Papa blažen, a Crna Gora u čudu, kako je baš maleno Cetinje zapalo da mu Dimitrije tri puta odaje počast.

Pošto je Dimitrije hrvatski autor makar koliko i crnogorski, zakaj čika Dimitrije ne radi serije spomenika po Zagrebu? Možda je to pitanje koje treba da postave internet paranoici i braniči Crne Gore. Da zahvale mojoj malenkosti što naglas izgovaram ono što sam sabrao kroz dvodecenijski kontakt sa crnogorskom likovnom elitom, tom mahom musavom, jadnom i kastriranom grupacijom ogovarača, koji naravno, dobrom čika Dimitriju neće pokvariti dan, nazvati njegovo djelo ordinarnim kičem, kako je to npr. uradio profesor Vinko Srhoj sa Sveučilišta u Zadru.

Neće se ovdje niko odvažiti da kaže da je gotovo anegdotsko referiranje na veličine XX vijeka kakav je npr. Salvador Dali ili Pikaso, u najmanju ruku neukusno bez podrobnog kustoskog obrazloženja i novog teorijskog konteksta koji bi čuvenu Dimitrijevu izložbu iz '82. u još čuvenijem gradu Pforzheimu učinio iole relevantnom, bitnom i uzbudljivom. Odnosno važnom, meni i tebi, danas i ovdje.

Ili, da to pretvorim ovako… Moj dobri Danilo, kad čujem kako je Pikaso/Dali tapšao po ramenu mladog Dimitrija, meni to zazvuči kao kad mi neko kaže da je Jole Vučurović ispred nikšićke Robne kuće naiskap popio bocu vinjaka. Ako smijem reći, anahrona pretjerivanja i kovanja u zvijezde jednog istrošenog manira kojim Dimitrije više nigdje nije prispio, gurnula su ga na koncu ka estradi (Severina), ali i ka domovini (Cetinje).

Pošto smo o Cetinju pisali, a tek ćemo pisati o rodnom gradu našeg Serebrjakova, dajte da čujemo kako jedan avizani kritičar srednje generacije iz stojnog Zagreba opisuje fenomen Dimitrije.

Nije da seirim, samo dajem drugi ugao. To je normalno. To je tumačenje umjetnosti. Ne treba nam krčma i dim, šal od svile i šešir. Čitati knjige, poslušati milozvuk pluralizma. Marko Golub, ergo, u svojoj knjizi, Kritička kartografija (Durieux, HS AICA, Zagreb, 2016), daje mali esej o Dimitrijevoj izložbi sa Severinom.

"U krivu su oni koji Dimitriju zamjeraju sladunjavost. Sladunjavost je benigna. Dimitrije je u nesuglasju sa samim sobom onda kada se trudi biti suvremen, taman onoliko koliko to njegova publika može probaviti. Da ga ne uzbuđuje visoka umjetnost, bio bi više nego solidan ilustrator fantasy literature. Dimitrijev pravi problem je njegovo koketiranje s riskantnijim, 'eksperimentalnijim' postupcima - kada se okreće asemblažu bez jasne logike, objektima koji nisu daleko od kazališnih rekvizita, performansu, i fotografiji koja pluta negdje između neuspjele modne ili reklamne estetike, i erotike iz kućne radinosti. Svu tu žrtvu za umjetnost morala je podnijeti i stvarna žena, e da bi postala umjetnikova Magdalena - Dimitrijeva 'muza', kako ju nazivaju mediji. Ni to nije sve. On je svoju opsesiju Magdalenom pretočio i u roman 'Raspeće strasti'. Spominje se i neki film. Isuse Kriste."

Isus nema obavezu, moj Golube, ali hvala ti. Ne samo da smo dobili film, nego i režisera kakvog grešni zaslužujemo, Danila Slobova koji će nam propisivati šta je znanje. E neće. Tek smo počeli. Zbog Crne Gore, zbog ljubavi prema njoj, sveta dužnost svakog njenog sina je da prije svih ućutka budale.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")