Još od vremena bioskopske popularnostui Kertisove Kazablanke, sumnjam da je Maroko bio prisutan u globalnoj svijesti kao ovih dana, dok prema završnici klizi Svjetski kup u Kataru.
Možda bi zanimljivije bilo pisati o jednoj cinično-virtuelnoj dimenziji ovoga događaja. Katar - prostor je manji od Crne Gore - ali, toliko bogat, da sjaj tog silnog bogatstva muti pogled spolja, pa to čini “nevidljivim” stanje ljudskih prava, recimo, ili prava imigranata. U tom svijetlu vidim i onaj, na početku prvenstva izloženi, nekome dopadljivi, a zapravo sasvim bezobrazni “argument” predsjenika FIFA Đanija Infantina o tome da bivši kolonizatori treba da ćute bar onoliko vremena koliko su eksploatisali nekadašnje kolonije. To je ista ona logika koja nam poručuje da treba da trpimo gluposti sadašnje vlasti, dok to glupiranje ne potraje bar trideset godina - koliko je trajala prethodna (loša) vlast.
Ipak, ljepše se baviti onima koji umiju da igraju. Domaće neznalice nam ostaju tu i kad prođe prvenstvo.
Ovih dana svi pomalo navijaju za Maroko. Čak i predsjednik Srbije Vučić, on ne pomalo, doduše, čije je objašnjenje za koga navija jedan omanji miting ljotićevske nostalgije. Ta vrsta mržnje prema Hrvatskoj odista je ukazujuća.
Pravu formulaciju, ne prvi put, čuo sam od Boža K, na nekoj sportskoj televiziji. Kazao je da Marokanci “igraju kao zavjerenici”, a ta vrsta igre nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Postavili su novi kontinentalni standard. A nema težeg posla nego mijenjati fudbalsku “geografiju”. Valjda je samo u ragbiju to teže.
Maroko je, u mom nesvrstanom i socijalističkim djetinjstvu bio u drugom planu - Alžir, Egipat, Libija bili su mnogo prisutniji u medijima nekadašnje SFRJ. Jer, Maroko je bio čvrsto sa zapadnim saveznicima, monarhija, a današnji crnogorski NATO-državnici, tada su, kao Titovi pioniri preferirali Nasera i Gadafija.
Pa su priče dolazile drugačijim, zato i zanimljivijim kanalima. U Startovim tekstovima o zagonetnom (i živopisnom) dobrotvoru Antu Topiću Mimari, pasusi posvećeni međuratnom Tanžeru su bili spektakularni, čista literatura.
Onda smo, malo zahvaljujući Betolučiju, a malo i radoznalosti koja je bila normalna u to vrijeme, otkrivali Pola Boulsa i njegov roman “Sheltering sky”. Veći dio života ovaj neodoljivi čudak proveo je u Maroku (sa ženom, takođe izuzetnom spisateljicom, Džejn Bouls). Uz Barouza, bio je najznačajniji prethodnik “bitnika”. Takvih autora je sve manje...
Maroko je zapravo miks (a to uvijek daje najbolje rezultate) Berbera (amalgam starog stanovništva) i najzapadnijih Arapa, pustinjskih ratnika koji su došli do Atlantika.
Marokanac iz Tanžera bio je i čudesni putnik i putopisac Ibn Batuta, ali i današnji francuski klasik (i akademik) Tahar ben Žalun. Kao i sve takve borbe, zanimljiva je i uzorita njihova borba sa kolonizatorima. Bila je to vječita gerila u gorju Atlasa...
Ipak, u mom pogledu koji je za trajanja svjetskog prvenstva sasvim fokusiran na fudbal i “fudbalske” interpretacije svega drugog - od književnosti do politike - izdvojio se i jedan “nefudbalski” doživljaj.
Prije par dana dobio sam primjerak novog romana Aleksandra Bečanovića - “Planinski orao”. Autor spretno koristi jednu epizodu iz Hičkokove mladosti, kao i “slučajno” pronađeni dnevnik jedne zanimljive ličnosti, ne bi li ispisao uzbudljivu priču o umjetnosti i fetišizmu. Čitalačko uživanje prvog reda. Čak i uz finiš Svjetskog prvenstva... I takvih autora je sve manje.
Ostale su još dvije utakmice. U onoj najvažnijoj, biću žestoki navijač Argentine. Nije to zasluga Mesija, ta navijačka strast starija je od njega.
A u borbi ta bronzu - koliko god se divio Marokancima, naravno da ću navijati za Hrvatsku. Teško je propustiti priliku da se ne bude na istoj strani sa Vučićem.
Bonus video:
