Bila je to nadrealna godina, druga zaredom nakon trideset od čije realnosti podilazi jeza.
S nebeskih tema otvorenih još u decembru 2019. skinuli smo se pri kraju ljeta, ali borba da nam država ne završi u nebeskom carstvu još nije završena.
Dok su njeni državljani vodili rat zbog ugovora sa (još) jednom vjerskom zajednicom, državne institucije su jedna za drugom padale u indukovanu komu.
Crna Gora, koja je preživjela decenije u zarobljeništvu, pokazala se nesposobnom za život u slobodi.
Na pitanje ko je kriv, logičan odgovor glasio bi - vlast.
Kako sve što je logično ne mora biti i istinito, tačan odgovor glasi - opozicija.
Nije moguće? Jeste, jer se sad u opoziciji nalazi upravo onaj bivši režim koji je državu zarobio do te mjere da je i njeno trajanje oročio svojom vladavinom.
Od cijelog Ustava, zbog čije se odbrane ovih dana digla nezapamćena frka, posljednjih šesnaest godina u funkciji je bio samo prvi stav prvog člana - Crna Gora je nezavisna i suverena država, republikanskog oblika vladavine.
Drugi stav - da je Crna Gora građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde, zasnovana na vladavini prava - bio je samo dio političkog marketinga.
Tako je bivši režim prikrivao izazivanje nacionalnih i vjerskih podjela, oktroisanu slobodu, zloupotrebu i pljačku prirodnih resursa, plansko siromašenje i teror nepravde.
Tome je bilo prilagođeno i kompletno crnogorsko zakonodavstvo.
Zbog toga su u blokadi Ustavni sud, Sudski savjet, Vrhovno tužilaštvo, a uskoro će i Specijalno.
Zato su izmjene ključnih zakona bile preduslov svih drugih promjena, jer se demokratija i DPS-ovo zakonodavstvo međusobno isključuju.
To je prva i neoprostiva greška trojne koalicije i suštinski uzrok razočarenja birača koji su je doveli na vlast 30. avgusta 2020.
* * *
Bila je to i godina razočarenja. Oborene su dvije vlade i zamalo formirana treća, ali izlaz iz začaranog kruga još se ne nazire.
DPS formalno više nije na vlasti, ali njegove tekovine jesu, ne samo zakonodavne nego i političke.
Zato što polaznici njegove škole političkih nauka nijesu bila samo DPS-ova đeca, nego i sva ostala.
Izvesti trideset generacija na krivi put strašan je poduhvat. Zastrašujući, bolje reći, zato smo tu đe jesmo.
I zbog toga se promjeni sistema ne treba nadati prije promjene svijesti. Za početak, da demokratija podrazumijeva volju većine samo ukoliko tu volju iskazuju slobodni pojedinci.
Cijeli januar prošao je u obaranju Vlade Zdravka Krivokapića, za koju se nakon 14 mjeseci ispostavilo da nije trebalo ni da bude izabrana.
Ne bi ni bila da je njen mandatar uoči 4. decembra 2020. bio jednako iskren kao nakon 4. februara 2022.
Dobro, shvatili smo već tokom predizborne kampanje da previše naginje crkvi, ali njegov imidž dobrog čovjeka iz komšiluka učinio je da većina povjeruje kako će mu prioritet biti obični ljudski problemi i posvećenost državnom poslu.
Univerzitetski profesor imao je dovoljno pedagoškog takta da jednostavnim riječima predoči i potpisom ovjeri što će uraditi kad postane premijer.
Bilo je tu svega - od ispravljanja nepravdi prema građanima do jačanja saradnje sa NATO-om i EU, od izmjene zakona zbog borbe protiv kriminala i korupcije do oslobađanja zarobljenih institucija...
Svega, osim onoga što jeste uradio.
- Nijesam imao nijedan politički motiv, moj motiv je bila zaštita crkve i njene imovine. U politiku sam ušao zbog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, da bih ispunio amanet prema mitropolitu Amfilohiju. Ne znam da li bi mitropolit bio zadovoljan, ali znam da sam ispunio sve što sam njemu obećao - priznao je premijer istinu tek poslije pada sa vlasti.
Obećanja građanima ostala su - ludom radovanje...
Ostale su nam i milionske odštete za revanšizam, iako se nad Ustavom zakleo da ga neće biti.
I hiljade žalbi Ustavnom sudu iz kojeg je troje sudija otišlo u penziju za njegovog mandata.
I urnisana diplomatska mreža, nakon skandaloznog (o)poziva zbog "konsultacija" koje još nijesu završene.
I nikad okončana partija šaha s Predsjednikom u kojoj su crne i bijele figure zamijenjene crnom i bijelom nacijom...
* * *
Smjenjivanje Krivokapića bilo je uvod u godinu nerealnih očekivanja.
Toliko nerealnih, da mi se u nekoliko kolumni zamalo omakao neoprostivi grijeh. Malo je falilo da se, nakon dvije decenije, pridružim tadašnjoj predsjednici parlamenta u stavu da "ovde ne treba menjati samo vlast, nego i narod"...
Izgleda šašavo, ali djeluje - kolektivna aMNEzija prekrila je ne samo trideset DPS-ovih godina nego i onu prethodnu.
Dritan Abazović naprasno je postao kriv za sve. Kao u jednoj anegdotskoj presudi iz komunističkog doba, najkraćoj koja je ikad napisana.
- D.V. je ZA SVE kriv - samo to je stajalo u presudi, bez ikakvog objašnjenja da li se to odnosi na sve što se dogodilo tokom tuče u kojoj je učestvovalo desetak Titograđana, na sve što se tog dana dogodilo u Titogradu ili na sve što se ikome ikada dogodilo...
Na sličan način Abazoviću je presuđeno i za rušenje Vlade Zdravka Krivokapića. Iako je tu Vladu već nakon glasanja podržavalo samo petnaestak poslanika, a uoči pada svega jedanaest.
Uoči izbora manjinske Vlade 28. aprila osuđen je zbog toga što je prihvatio podršku DPS-a. Uprkos tome što je prethodno tri puna mjeseca ponavljao istu rečenicu:
- Mi nudimo manjinsku vladu da je podrže svi, ona će i u Skupštini biti ponuđena 81 poslaniku, sa željom da odblokiramo put ka Evropskoj uniji - prenijeli su 17. januara svi mediji, a on reprizirao do samog kraja pregovora.
Demokratski front i Demokratska Crna Gora odbili su ponudu odmah, uz kasnije navođenje različitih razloga.
Za Demokrate, izdaja je bila i samo obaranje Krivokapićeve Vlade sa DPS-om. Kad su oni 19. avgusta sa istim DPS-om oborili Abazovića - izdaju nijesu pominjali.
Za razliku od prethodnika, njemu nije dato punih četrnaest mjeseci nego - nepuna četiri.
Za svih 113 dana izvornog mandata, Vladu je iznutra rušio SDP. Zahvaljujući tv-prenosu sjednica, uživo smo gledali prenos ovlašćenja DPS-a na najstarijeg koalicionog partnera.
Da prva ljubav zaborava nema, pokazala je i sinhronizovanost povodom temeljnog ugovora.
- Prevara, podvala, izdaja... - mjesecima je trajala dreka navodno iznenađenih partnera - da smo znali za ugovor sa "crkvom Srbije" ne bismo podržali ovu Vladu!
Naravno da su znali, taj ugovor bio je prvi, javni i neopozivi uslov SNP-a da podrži Vladu i da u nju uđe.
Samo što je DPS-u i SDP-u tada bilo preče da sačuvaju povjerenje onih vjernika i poštovalaca Crnogorske pravoslavne crkve koji ne vjeruju sopstvenim očima. Da je glogov kolac DPS-a zaboden u CPC odmah nakon njenog voskresenja 1993.
I da je tada izgubljena svaka nada za obnovu autokefalnosti, ovoga puta zauvijek.
I da Crkva koju je DPS obećao na partijskom kongresu (?!) nema nikakve veze sa onom koja je nadživjela dvije crnogorske dinastije.
I da oduzimanje imovine CPC nema nikakve veze sa potpisanim ugovorom. Nego sa onim nepisanim ali drastično temeljnijim, koji je gospodar Crne Gore i DPS-a realizovao sa crnogorsko-primorskim mitropolitom i Srpskom crkvom.
Ta crkva nije samo najbogatija, najjača i najmasovnija zajednica vjernika, nego i birača na Zapadnom Balkanu. Podrška, koju je Milu Đukanoviću 1997, 1999, 2002, 2006, 2012. i 2016. upućivao mitropolit Amfilohije, plaćena je poklanjanjem svih crnogorskih crkava i manastira.
Vlasništvo nad srpskim hramovima u Crnoj Gori nije bilo sporno ni u doba komunizma.
Znali su to i DPS i SDP, znali smo svi da oni to znaju, znali su i oni da mi znamo da znaju, ali nijesu htjeli da priznaju.
Zato što bi tada i njihovi birači saznali da se ne radi o odbrani crkvene imovine, nego isključivo one državne koja je završila u rukama vrhovnih režimlija i sa njima povezanih lica...
* * *
Bila je to i godina propuštenih prilika za ispravljanje trodecenijskih nepravdi i promašaja, uključujući i one iz prethodne godine.
Istina, manjinska Vlada je nakon smjenjivanja postala drastično efikasnija, ali račun za mjesece koji su potrošeni na badijavne rasprave došao je na naplatu.
Nadrealne slike iz Šavnika sa devet krugova glasanja za novu upravu, ali i iz Podgorice kojom upravlja do nogu potučena opozicija, najupadljivija su posljedica krize institucija koja je vidljiva čak iz Brisela.
Najopasnija je ipak indukovana koma Ustavnog suda i pravosuđa koja, zahvaljujući nesposobnosti partija i parlamenta da vide dalje od nosa i šire od plenarne sale, prijeti produženim trajanjem.
Znam, opet mračim i to uoči praznika, ali nije do mene. Nego do Crne Gore kojoj se od 1990. nudi samo izbor između većeg i manjeg zla.
Uprkos tome, ili upravo zbog toga, i njoj i nama želim više sreće u novoj godini.
Trebaće nam...
P. S. Uh, zamalo zaboravih kakav nam se to izbor nudi u januaru. Prvo, nova Vlada koja bi od stare bila drugačija samo po mandataru i sastavu, ali ista po iznuđenom formiranju, tijesnoj podršci i vremenskoj oročenosti. Drugo, novi izbori sa oživljavanjem institucija kadrovima DPS-a ili pretvaranje male Crne Gore u veliki Šavnik...
Bonus video:
