STAV UREDNIKA

Đe je matica, tu je i trut

Novi ispad predstavnika Demokratskog fronta samo iznova dokazuje da postoje (barem) dvije struje koje Crnu Goru koče da se ostvari kao država opisana u svom Ustavu

32744 pregleda 101 komentar(a)
Foto: parlament.gov.rs
Foto: parlament.gov.rs

Navikli smo na slabost crnogorskih institucija, pa često a priori nemamo velika očekivanja od onih koji te institucije popunjavaju, čak ni kad su na samom čelu. Priznajem, ipak, očekivao sam da “mladi vukovi” Nove srpske demokratije, naročito pošto su se dokopali funkcija, vide sebe drugačije od onoga kakvim su se prikazali u klupama srbijanskog Parlamenta gdje ih je ugostila opskurna političarka iz karikaturno retrogradnih Zavetnika. Ako ni zbog čega drugo, očekivao sam da će se iskazati ponosnije iz brige za sopstveni imidž i političke promućurnosti.

No, možda je samo zabluda bilo očekivati da neko ko se u granicama Crne Gore busao u prsa dugogodišnjom borbom protiv autokratskog režima zauzme bilo koji drugi stav od demonstriranog, a koji se samo može opisati kao lično i institucionalno ponižavajuć. Ali i u tom javnom iskazivanju servilnosti bilo je nečeg dvoličnog, skoro i subverzivnog. Pošto se predsjednik Opštine Mojkovac u gostima pohvalio da je jedan od dometa njegove službe unošenje trobojke u kancelariju, novinarska radoznalost me povela da istražim koja je trobojka u pitanju. Petrovićka? Plavetna iz devedesetih? Da nije crkvena?

Pregledah fotografije koje je tokom prošle godine medijima distribuirao kabinet, kad ono na njima nema trobojke, već “samo” državna zastava. Negdje krajem prošle i početkom ove godine se pojavljuje i trobojka Petrovića, pa se nameće zaključak da je ipak Vesko Delić malo promućurniji i oportuniji nego što se prikazao, pa vaga kad mu valja istaći trobojku, a kad je skriti u neki nefotogenični kutak. U odbranu gospodina Delića, ta sitna (crveno-plavo-) bijela polu-istina najviše govori za kakav cirkus on smatra institucije i jedne i druge svoje matične države. Dodatno u odbranu, nije brojao javno dane kada je unio trobojku, kao gospodin Đoković iz Danilovgrada koji se prema simbolu odnio kao prema karate zvanjima – Đoković, trobojka, drugi dan, a srećom po svoju čast nije ni posezao za toliko patetičnim i tragičnim odgovorom na kritike sopstvenog postupka (kao što je upoređivanje sa ranjavanjem djeteta kolege mu Kovačevića).

Vesko Delić u kabinetu u kom nema trobojke
Vesko Delić u kabinetu u kom nema trobojkefoto: Kabinet Predsjednika Opštine

Tu dolazimo do odnosa prema javnim institucijama koji nas dovodi do srži problema.

Novi ispad predstavnika Demokratskog fronta samo iznova dokazuje da postoje (barem) dvije struje koje Crnu Goru koče da se ostvare kao država opisana u svom Ustavu – nezavisna, suverena, republikanskog oblika vladavine, građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde, zasnovana na vladavini prava. To su struje koje su oličene u svojim najjasnijim predstavnicima – DPS-u i DF-u. Nekad te struje nisu dovoljno jake da poklope i povuku ni sve članove i funkcionere, a kamoli simpatizere, a nekada su toliko snažne da povuku i one van njihovih ideoloških krugova.

Dvije i po godine posle prve promjene vlasti na izborima jasnije nego ikad pokazuju šta većinska Crna Gora ne želi, a tek treba da se artikuliše šta tačno želi. Ono što je sigurno jeste da ne želi ni kriminalnu, ali ni neuračunljivu politiku, ne želi da se zakoni donose u gluvo doba noći, da se zvecka oružjem i prijeti građanskim ratom, već žele političku elitu koja će dokazati da je dorasla zacrtanim ustavnim i građanskim idealima. I da se ne pravi cirkus od institucija u kojima se rješavaju životna pitanja građana Crne Gore.

Jasnije nego ikada se vidi i sličnost između DF i DPS po brojnim pitanjima. I jedni i drugi posmatraju crkve kao nacionalne institucije, a ne kao vjerske. Oba pola misle da loša praksa i ponašanje onog drugog legitimiše njihove loše postupke, da tuđe nepravo jeste njihovo pravo. I prema komunističkom nasljeđu imaju samo naizgled jako udaljene pozicije, jer površinski antifašizam DPS i brojnih struktura je ograničen samo na one elemente koji se obračunavaju sa četništvom, ali ne i drugim kvislinzima.

Suvišno je spominjati odnos prema međunarodnom faktoru, gdje su i jedni i drugi drčni kada Crnu Goru kao koloniju tretiraju oni koji im nisu bliski, a ni najmanje im ne smeta kada to rade oni koje drže za “svoje”. Oba pola kritiku svog ponašanja pokušavaju da kolektivizuju i da predstave kao napade na nacionalna prava Crnogoraca, odnosno Srba. Jednako tako imaju isključiv odnos prema državnim simbolima – jedni odbacuju istorijski utemeljenu crvenu zastavu, drugi crnogorsku trobojku proglašavaju zastavom druge države, a isto je i sa brojem istorijskih činjenica. Niz je zaista beskrajan, ali se poenta svodi na jasnu poruku – radi se o vrlo sličnim sistemima koje ne zanima upravljanje, služenje građanima i demokratija, već jednoumlje i unutarpartijska autokratija. Zajednička odlika njihovih narativa je lako etiketiranje koje postaje norma (izdajnici, četnici, milogorci, posrbice, montenegrini...). Samo razmislite ko promoviše i generiše ovakvu terminologiju - toga zanima nastavak cirkusa koji su napravili od institucija država čijim se sinovima zovu.

Ipak, ne treba se ovih izliva (svega i svačega) ni najmanje plašiti. Kada zlokobni plan ide kako treba, onda se ćuti, a čim ne ide kako treba, nastaje vriska i ovo su posljednji vapaji te i takve politike. U Crnoj Gori građani mogu vrlo komotno da žive sa različitim interpretacijama prošlosti i to je činjenica zbog koje se i diže tolika buka. Crnogorskoj istoriji ne treba fotošop, dovoljno je ona bogata i raznovrsna da izdrži svakakve ambicije da se jednostrano prikaže.

Ono što jeste za brigu je da li imamo političku elitu sposobna da u tom međuprostoru artikuliše održive politike, jer oni koji su na to do sada pledirali su pokazali velike doze diletantizma, hazarderstva, neodgovornosti i nedostojnosti. Oni koji taj prostor biraju ipak su izabrali neki minimum zdravog razuma koji je jedina nada za budućnost Crne Gore, ali nije dovoljno (više) samo biti protiv nečega.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")