VIŠE OD RIJEČI

Glavurtić

Nevjerovatno je što je sve i kako Glavurtić uspijevao da bude: katolik i ezoterik, umjetnik i vjernik, prevratnik i opsjenar, čista duša i intrigant, antikomunista i kosmopolita... A sve to na svoj način, vrlo personalno i postojano

35251 pregleda 8 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

Bio je vjerovatno najpoznatiji Škaljarac u jugoslovenskoj kulturi. Da, to je bilo rodno mjesto jednog od najživopisnijih likova druge polovine XX vijeka na ovim prostorima, prije nego će postati planetarno poznato kao sjedište razbojničke grupe.

I kao da Glavurtića i na pragu onoga svijeta prati njegova strast prema mistifikaciji - dio medija je, kao prvu vijest javio da je Glavurtić umro u Crnoj Gori, u svom rodnom mjestu, iako je, zapravo umro u Utrehtu. On se, izvjesno, zadovoljno nasmiješio, kada je - novim načinom, kakav god da je - vidio ovakvu zabunu. Potrudio bi se da pusti u opticaj još nekoliko mjesta smrti, uključujući Beograd, grad koji je volio do kraja, iako je morao pobjeći iz njega u vrijeme kada je taj grad najmanje ličio na sebe. I Rim, naravno, uvijek je obzirno umrijeti u Rimu.

Nevjerovatno je što je sve i kako Glavurtić uspijevao da bude: katolik i ezoterik, umjetnik i vjernik, prevratnik i opsjenar, čista duša i intrigant, antikomunista i kosmopolita... A sve to na svoj način, vrlo personalno i postojano.

Čitav Glavurtićev život je beskrajno zanimljiv roman: od Umjetničke škole u Herceg Novom (gdje će upoznati Kiša), dolaska u Beograd, gdje su se on i Kiš 1956. spremali da kao dobrovoljci idu u Budimpeštu i bore se protiv komunista, famozni susret sa Đavolom, pa ideolog i osnivač Mediale, skandal majstor sa bijelim rukavicama, “prvi šešir Beograda” (V. Popa) - do gurua Kalajićevog Vertikalnog Beograda s početka osamdesetih.

Kasnije je Medialu definisao kao otpor “teroru, banalnosti i gluposti moderne umjetnosti”, a “bila je to i borba protiv komunizma, mi smo bili antikomunisti”. Po školovanju bio je inženjer hortikulture, ali i građevinski tehničar, radio je kao crtač na Šumarskom fakultetu, kasnije je bio izdavač, teolog, pisac, pjesnik. Bio je prije svega umjetnik - mistifikator, kao da je sve bilo u funkciji njegovih slojevitih opsjena. Sama umjetnost jeste i mistifikacija, vjerovao je Glavurtić, ali i potraga koja može odvesti na krajnje neočekivana mjesta.

Kod crnogorskih čitalaca sigurno je živo sjećanje na njegovu briljantnu kolumnu u ranom Monitoru.

Najljepše detalje i najcjelovitiji portret Glavurtića naći ćete u prozi, tekstovima, zapisima i razgovorima Mirka Kovača (sa Arsenijem Jovanovićem posebno, djelovi o Glavurtiću su pakleno zanimljivi). On je slikar iz Kovačevog romana Kristalne rešetke, vrlo je prisutan u Vrijeme koje se udaljava, kao i u sjajnoj knjizi iz 1984. Uvod u drugi život. Takođe, on je jedan od čudesnih likova Kišove Mansarde. Njegov i Kišov odnos imao je uspone i padove, ali nekrolog koji je Glavurtić napisao nakon Kišove smrti 1989, pokazao je dimenzije i dubinu toga prijateljstva. Iako se povremeno ukazivalo kao žestoka svađa i polemika koja je uključivala i ulične replike tipa J....e Sartr - A tebe papa. Kovač je bio Glavurtićev kum, i prijatelj. Kovač je očito umio da bude prijatelj i teškim i mušičavim ljudima i da ih razumije čak i kada niko drugi to ne želi.

Mladi ljevičar i filmadžija, tada studentski aktivista Želimir Žilnik organizovao je, šezdesetih, Glavurtićevu izložbu u Novom Sadu. Autor je u pratećem katalogu objasnio da je ova izložba ekumenski susret Istoka i Zapada i da će se na njenom otvaranju susresti rimski Papa i Vasljenski patrijarh. Kada je stvar objavljena Žilnika su panično pozvali u komitet. Kako to da mi ne znamo da vi planirate dovesti papu u Novi Sad? Kako niste uključili ministarstvo vanjskih poslova, on je i šef jedne države. Žilnik je pokušao da im objasni da je takva najava dio Glavurtićevog umjetničkog i idejnog koncepta, ali, ne baš uvjereni drugovi iz komiteta jasno su poručili Žilniku: “Ako dođe Papa na izložbu, bićeš isključen iz partije”.

Glavurtić je, očito, imao personalnu magiju koja je ljude gurala da rado povjeruju u njegove mistifikacije.

Iako gorljivi katolik Glavurtić se nije dobro osjećao u Hrvatskoj. Tamošnji mediji su ga uglavnom ignorisali, kustosi zaobilazili, a onda je on, sasvim glavurtićevski, uzvraćao apoteozom Beograda. Kad su ga 2010. Iz zagrebačkog Portala Novosti pitali o povratku u Beograd, evo što je odgovorio: “Ne znam kako... možda pod okriljem povratka izbjeglica (...) Volio bih umrijeti u Beogradu, tamo bi to imalo neko dostojanstvo. Ovdje bih umro kao posljednja fukara, kako kažu ovdašnji književnici.”

Glavurtić je umro, mit nastavlja da živi.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")