BALKAN

Vučić, Plenković i floskule

Politika iz 90-ih, ali i stalno vraćanje na njih kao na neko slavno doba, moraju se ostaviti izvan političkog života i prestati biti ključna tema koja pali javnost

4753 pregleda 1 komentar(a)
Foto: Twitter/A.Plenković
Foto: Twitter/A.Plenković

Ono što se nije dogodilo na božićnom prijemu SNV-a u Zagrebu, gdje je kao Vučićev izaslanik došao Ivica Dačić u svojstvu ministra vanjskih poslova, dogodilo se u Davosu na Svjetskom ekonomskom forumu. Riječ je, naravno, o susretu dvojice ključnih ljudi Srbije i Hrvatske, Aleksandra Vučića i Andreja Plenkovića. Polusatni susret zabilježen je zajedničkom fotografijom, a jedine informacije koje imamo o razgovoru ponudili su nam sami akteri kroz vlastite profile na društvenim mrežama.

Šture i birokratski šematizirane objave

Aleksandar Vučić je tako napisao: “Vrlo korektan razgovor o srpsko-hrvatskim odnosima. Vjerujem da ćemo u periodu koji je pred nama uspjeti ostvariti napredak, kako na planu ekonomije tako i po pitanju političkih odnosa.”

Plenković je pak objavio sljedeći tekst: “Uz politiku dijaloga i smirivanja tenzija, potrebno je uložiti dodatne napore u rješavanju otvorenih pitanja.”

Kao što možemo vidjeti, objave su šture i birokratski šematizirane, s tom razlikom što ovog puta ne treba pronicati u metajezik diplomatsko-birokratskih priopćenja, jer je sasvim jasno da su jedan drugome za tih pola sata rekli manje-više baš ovo što su i prenijeli. Vučić s vjerom u bolje sutra, a Plenković s potrebom ulaganja dodatnih napora u rješavanje otvorenih pitanja. Iako su po formi priopćenja kratka, već je i iz njih jasno da bi Srbija najradije zaboravila prošlost, odnosno ne bi je tematizirala, dok Hrvatska ne želi dalje dok se ta prošlost ne raščisti.

Problem je, međutim, u tome što se s oba stajališta čovjek može složiti, ali su također i manjkava. Da, doista treba krenuti dalje i ostaviti prošlost iza sebe, čak i ako je ona ostala nerazjašnjena i ako je neusuglasiva. Ali isto tako, da bi se taj proces poboljšanja odnosa bez suočavanja s prošlošću mogao legitimno zagovarati, ne može ideja srpskog svijeta koja s razlogom budi neugodne uspomene na devedesete godine, biti državna politika Srbije koja je ušla u službene dokumente.

Drugi pak problem koji proizlazi iz susreta i onoga što je o njemu rečeno dolazi iz ignoriranja vlastite pozicije, u čemu oba aktera zdušno sudjeluju. I to iz razloga što se obojica postavljaju kao komentatori zbivanja i društvene stvarnosti, a ne kao oni koji imaju realnu političku moć da utječu na procese i rješavanje otvorenih pitanja.

Pojednostavljeno govoreći, da nacionalizam ne predstavlja još uvijek strukturalnu činjenicu tih dvaju društava i državnih vlasti, otvorenih pitanja i političkih problema između Srbije i Hrvatske ne bi niti bilo. Stoga se ne mogu oni koji su posljednjih godina za to najodgovorniji ponašati kao da padaju s Marsa i konstatiraju zatečeno stanje. Činjenica jeste, i tu treba biti pošten pa priznati, da je nacionalistički diskurs puno manje izražen kod Plenkovića, nego kod Vučića, ali to isto ne vrijedi i za sam HDZ.

Dug put

Stvar je na kraju po prilici sljedeća: međusobni odnosi se mogu relativno jednostavno unaprijediti ponajprije ako za to postoji istinska politička volja. Zatim se politika iz devedesetih, ali i stalno vraćanje na njih kao na neko slavno doba, moraju ostaviti izvan političkog života i prestati biti ključna tema koja pali javnost. I na koncu, tu priču treba zatvoriti pronalaženjem svih nestalih i prihvaćanjem da su narativi ovdašnjih država, društava i nacija o ratovima iz devedesetih toliko različiti, da ih je nemoguće pomiriti i da tu nikakav dijalog, konferencije i zajednička izdanja neće pretjerano pomoći. Ako ništa, to se pokušalo puno puta i uvijek je završilo u balonima istomišljenika koji nisu uspijevali doprijeti do nacionalističke javnosti.

Na sve ovo bi vjerovatno bilo previše optimistično tražiti i to da se politička i medijska javnost okrenu afirmaciji pozitivnih aspekata zajedničke prošlosti i onoga što nas na svaki mogući način spaja, ali tek s tim bi čitav proces normalizacije odnosa bio definitivno priveden kraju.

Koliko je dug taj put od protokolarnog susreta uz lijepe želje, do krajnjeg ishoda, svi skupa najbolje znamo. Dug je barem trideset godina i još mu se ne nazire kraj.

(oslobodjenje.ba)

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")