Spremite se (sprem te) za dolazeći festival demagogije, što bi bilo pravo ime za gotovo svaku predizbornu kampanju u proteklim decenijama. Jeste, reći će neko, makar u određenoj mjeri politika oslonjena na demagogiju, ne stoji li stanoviti demagoški impuls u gotovo svakom angažmanu te vrste, odnosno, u svakom traženju od ljudi da vam poklone povjerenje.
Onda je možda pravo pitanje - mora li ta demagogija biti ovako plitka, providna, komična, katkad i bizarna, kao što je to slučaj u Crnoj Gori? Možda bi pažljiva analiza o demagoškim rasponima jednoga društva bila savršen način da dobijete pravu sliku njegovog stanja. Tačnu (društvenu) dijagnozu, boljereći.
Nastranu sve drugo, aktuelna politička gatanja i nadvaravanja, politička svakodnevica, odavno ispražnjena od smisla i kakvog reformskog pregnuća postaje pozornica za svakakve marifetluke. Verbalni kabinet čudesa.
Ima i tu već zanimljivih nagovještaja za dolazeći živopisni demagoški mozaik - recimo predsjednik Demokrata uspijeva nekako da postigne jedan neobičan efekat - sva priča o politici i pregovorima kod njega zvuči kao siže kakve turske serije. Biće veze, a možda i neće, ljubavi ima pa nema, uzvraćena ili ne, ako je uzvraćena... ako je ljubav... Emotivni pakao. Ipak, to umijeće ne treba potcijeniti.
DPS se ponaša kao ostarjeli ljubavnik iz neke Bodlerove pjesme - u kakvoj mansardi, zaboravljen od svih, dok “prežvakava slatki hmelj mladosti” (D. Kiš), on i dalje vjeruje da bi dovoljno bilo da se samo presvuče pa da opet - zablista. Naravno, to je samoobmana, ali baš to diktira tip demagoškog iskaza - sjetite se starih, dobrih vremena... Da je iskren taj poziv bi bio samoubilački čin, bar u slučaju nekoga ko je vladao trideset godina. Jer sve čega se ljudi mogu sjetiti, vodilo je baš prema ovakvim haosu.
URA nije u ovoj priči. Oni su, zapravo, sve češće u - nekoj drugoj priči. Kod njih je demagogija povezana sa neprincipijelnim produžetkom provizorijuma po svaku cijenu, zato su u fokusu zapanjujući (i zadivljujući) rezultati vlade, a ne budućnost.
Momci iz PES preferiraju kudikamo suptilniju demagogiju brojki. Budući da su svi drugi u mitskim ili opsjenarskim registrima, oni su napravili dobar izbor. Naravno, nije ni takva situacija bez izazova, pa i opasnih.
Ipak, najekspliicitniji demagoški biser, bar u ranoj fazi kampanje, dolazi, možda i očekivano, od gospodina Mandića, koji se prozvao “narodni kandidat”. Koliko god se ponašao konstruktivno proteklih mjeseci, da gotovo nije ličio na sebe, izgleda da će predizborni dani donijeti povratak na staro. Što za jednog istinskog ljubitelja tradicije predstavlja, izvjesno, vrhunsko zadovoljstvo.
Termin “narod” je, usljed preširoke upotrebe odavno postao prilično maglovit.
U starijoj istoriografiji, a trag toga moja generacija pamti iz udžbenika, postojala je jedna gotovo bogotvoreća definicija “naroda” kao bezgrešnog entiteta. Pa se objašnjavalo - da su tzv. više klase (kroz istoriju) bile “odnarođeni” dio naroda, a pravi narodni duh (što god to bilo) se nalazio samo kod tzv. običnog “naroda”, popularno nazvanog “široki slojevi”, a što je bilo ideološki motivisano uprošćavanje. Zato su “seljačke bune” i “narodni ustanci” koji su slavno propadali, veličani kao izraz autentične volje naroda, a zapravo, bar dijelom bila je to i naknadna ideološka projekcija. Ali, primijetićete da i danas, kod velikog broja ljudi pojam “narod” ima upravo tu vrstu aure. Pa i kod “narodnog kandidata”.
Jasno je da gospodin Mandić vjeruje da mu, makar samoproglašeni status “narodnog kandidata” donosi ključnu prednost u kampanji. Ipak, vrhunac je trijada “narod - mafija - ambasade” na kojoj insistira “narodni kandidat”. To je upravo ona vrsta banalnog pojednostavljivanja koja njega na kraju uvijek svede na “vojvodu od koljenice”. Ne vjerujem, da čak ni u Crnoj Gori, ta vrsta pokvarenosti može donijeti nešto dobro.
Bonus video:
