Parkirali smo iza nedavno dovršene višespratnice, nadomak kružnog toka na ulazu u stari dio varoši. Gazda je mlad čovjek, živi u istoj zgradi sa porodicom. Pitam ga koliko košta vrnjački kvadrat. Dvije hiljade, odgovara on, sliježući ramenima kao da se izvinjava. „Kraljica srpskih banja“ ima svoju cijenu, pa shodno tome i dosta gradilišta. Ipak je uspjela da izbjegne tužnu sudbinu Zlatibora - nema solitera na vidiku. Hodamo uz rijeku koja ima manje vode nego prije petnaestak godina, kada sam bio ovdje, ulazeći u srce jedne od najpoznatijih varoši u Srbiji.
Nenajavljeno proljeće u februaru napunilo je i baštu „Švajcarije“, lokala čiji šarm nije samo u starinskom nazivu za jednu alpsku zemlju. Decenijama se dobar glas lokala zasniva na kombinaciji solidne hrane i izvrsne lokacije. Sjednemo i mi u baštu dok još ima mjesta. Odavde se vidi drvena statua maskote koja se zove Gočko. Kažu da je to vrabac u šumadijskoj narodnoj nošnji. Meni izgleda kao bucmasto pile sa šajkačom.
Imam vremena da osmotrim Hram Živonosnog Istočnika Presvete Bogorodice - pravoslavnu crkvu smjele i skladne arhitekture podignutu 2012. godine. Na drugoj obali, sva obasjana suncem, ona svjedoči o nekonvencionalnom razmišljanju arhitekte Dimitrija Lj. Marinkovića o odnosu neimarstva i teologije. A posvećena je Svetom izvoru koji je, prema legendi, u blizini carigradskih zidina otkrio vizantijski car Lav I zvani Tračanin. Još dok je bio vojnik, jedan slijepac mu je na tom mjestu zatražio vode. Ženski glas je budućem caru javio da poprska slijepcu oči vodom sa obližnjeg izvora. Slijepac je progledao, a kada je postao car, Lav je tu izgradio crkvu. Hrišćani vjeruju da mu se tada, kraj istočnika, javila Bogorodica. To je veza između vizantijskog petog i banjskog 21. vijeka - između dvije crkve, carigradske i vrnjačke: voda koja liječi.
Lijepo bi bilo ostati ovdje i dugo ćaskati uz žamor prepune bašte, puštajući sunce da miluje teme, ali čeka nas obilazak varoši na čijem licu su kao malo gdje gusto posijani kulturni biljezi raznih epoha.
Pjesma o Nadi i Relji
Koračamo nogu pred nogu Promenadom, sunčani februar izmamio je mnoštvo turista i izletnika u šetnju. Nižu se mostovi. Kažu da ih na Vrnjačkoj i Lipovačkoj rijeci ima 32. Ali nekoliko njih su „tematski mostovi“.
Most ljubavi je toliko poznat da je zaslužio sopstvenu stranicu u Vikipediji. Tu svako može da sazna da su se ovdje sastajali učiteljica Nada i oficir Relja. Njega je rat odnio u Grčku, jedni kažu u zagrljaj neke Grkinje, drugi vele u herojsku smrt. Kao u narodnim pjesmama Nada vene i umire. A Desanka Maksimović ne bi bila to što jeste da je ova priča nije nadahnula. Rezultat je pjesma „Molitva“:
Brzo kao kratkovečne cveća liske
i ova ljubav staće da se kruni i drobi:
žedan je zaborava tamni vir.
Ne ide ovaj početak pjesme uz zlatan odsjaj sunčevih zraka na bezbrojnim katancima, kojima su djevojke i mladići za ogradu mosta zaključali svoju ljubav da ne bi počela da se „kruni i drobi“ kao ona koja je spojila pa razdvojila Nadu i Relju.
Pjesnici znaju da je besmrtna samo opjevana ljubav, one prećutane kao da se nisu desile.
Mostovi i liporedi
Nešto dalje je Most matematike. Šahovski velemajstor Svetozar Gligorić je svojevremeno na obali igrao simultanku sa učesnicima međunarodnog matematičkog simpozijuma. Nije čudo da se od tolike sabrane inteligencije nekome upalila lampica - zašto jedan most ne bi bio posvećen matematici.
Slijedi Most daljinar. Na svojim tablama donosi informaciju o udaljenosti evropskih prestonica. Sofija je najbliže, a Moskva najdalje. Na mostu „Spomenar“ od ljeta 2021. zapisane su misli i stihovi pjesnika - od Mike Antića preko Duška Trifunovića do Đorđa Balaševića. Posljednji u nizu već kultnih mostova je onaj koji se zove „Ko to tamo peva“, posvećen glumačkom tragu u vremenu Bate Stojkovića.
Već je vrijeme ručku. U poznatom restoranu „Tri golubice“ nema mjesta. Produžimo dalje prema izvoru Snežnik, ispod golih stabala lipe postrojenih u drvorede. Mora da u junu, nakon ljetnjeg pljuska, cijela banja miriše na čaj. Inače, na širem području varoši postoji sedam izvora ljekovite vode. To su znali da cijene u rimska vremena, za ostale epohe nedostaju pisani tragovi. Tek su se vladari iz dinastije Obrenović dosjetili da bi ovo mjesto moglo da bude isto što i Karlove Vari u Češkoj, pa su poradili na tome. Mjesto smo našli u odličnoj kafani „Tri lipe“. Na sto je izašlo sve što domaćinska kuhinja nudi, od moravske salate preko čorbe do vruće lepinje zapečene sa alevom paprikom. Konobari su bili brzi i nervozni, a gosti opušteni.
Park, hoteli, vile
Sada je ponovo na redu šetnja, pa onda kafa. Najprije prođemo kroz glavni park u mjestu, odnjegovan u posljednjih vijek i po i dovoljno zelen čak i sada, jer su dalekovidi ljudi sadili i zimzeleno drveće.
Nasred parka, odmah pored Rimskog izvora, nalazi se poznato Termomineralno kupatilo, centralna banjska građevina. Sjećam se da je u prvoj deceniji novog milenijuma tu slobodno isticala topla voda sa sumporastim mirisom. Ljudi su je zahvatali u flaše i bidone. Toga više nema.
Pozdravimo usput i bronzanog Dragana Nikolića, kome već nedostaje pola okvira na cvikerima, pa se damo u potragu za mjestom koje obećava dobru kafu. Hoteli sa mnogo zvjezdica poput Ceptera, Parka, ili Fontane u punom su pogonu. Ali i novi hoteli poput Pegaza, koji je na uzvišici van centra, imaju argumente kao što je sofistifikovana kuhinja. Vidljive su i oronule zgrade poput one iznad glavnog banjskog parka - nekada je tu bio ponosni hotel Železničar. Izgleda da je u Vrnjačkoj Banji lakše izgraditi novi hotel nego obnoviti stari. Stecište nekadašnjeg bujnog života zuri u banjski park dupljama razbijenih prozora.
Uspomene nekoliko generacija gostiju povezane su sa takvim starijim hotelima ili vilama.
Šetnja ulicama van centra pokazuje da su neke stare građevine na izdisaju, da su neka dvorišta vila zaparložena. Pomislim na to kako je davnašnja vlast rješavala stvari: 1906. godine porušene su sve preostale straćare u mjestu i sagrađene nove kuće i banjski objekti. To je očito djelovalo, jer hroničari kažu da je prvi pravi procvat varoš doživjela pred balkanske ratove. Zastoj izazvan Velikim ratom prevaziđen je tridesetih godina prošlog vijeka. O novom procvatu svjedoče podaci da je u Vrnjačkoj Banji tada bilo čak 257 vila i 133 zanatskih i trgovačkih radnji. Svaka od njih je imala svoju istoriju i svoje ime. Danas su informacione table istaknute samo pred najpoznatijim građevinama kao što su vile „Kosovo“, „Snežnik“ ili „Jugoslavija“ kojoj je, kažu, 1935. ime dao Branislav Nušić.
Filmska varoš, pjesničko brdo
Cijela varoš je u znaku filma - filmadžije i pozorišni ljudi rado borave u mjestu, i to ne samo u vrijeme održavanja festivala, bioskop u centru ima skoro kultni status, a postoji i Kuća scenarija sa knjižarom u kojoj se mogu vidjeti originalni scenariji preko 200 domaćih igranih filmova. Onda je sasvim logično da na kafu svratimo u kafić „Rubljov“.
Moja prva asocijacija je svetac umjetničkog filma Andrej Tarkovski i njegovo veliko ostvarenje Rubljov. Kafić ima tri nivoa, modernog je muzičkog senzibiliteta s mrvicom ekscentričnosti, a stilski namještaj je poruka da ovdje nije mjesto galamdžijama. Umiju i da skuvaju čestitu kafu.
Potom se sam penjem na brdo iznad centra. Zvali su ga Čajkino, Aleksandrovo, pa Crkveno brdo - jer se tamo nalazi crkva Rođenja Presvete Bogorodice. Posle stepenica koje nisam brojao prošao sam pored kafea „Scena-teatar“ iza kojeg je impozantna Ljetnja pozornica.
Mene je zapravo na brdo dozvao spomenik poeziji. Skulptura muze poezije i muzike Euterpe koja u ruci drži pticu feniks postavljena je na liticu iznad varoši početkom osamdesetih. Tu je dvije decenije bilo okupljalište najboljih jugoslovenskih pjesnika na Velikom mitingu poezije. Sada Euterpa samuje, feniks iz njene ruke nikako da poleti. Ali povezanost sa ljekovitom vodom varoši pronalazim u priči o feniksovim suzama - one prema predanju koje seže sve do staroegipatskih vremena, liječe baš sve. Ovom svijetu bi baš trebala poneka feniksova suza.
Historia de un Amor - All Summer Long
Hotel Fontana je te večeri nudio degustaciju vina i prodajnu izložbu sireva. Ispostavilo se i da je dobar glas kuhinje hotelskog restorana potpuno opravdan. A živa svirka bila je potpuno iznenađenje. Počev od džeziranih evergrina mladi bend je prošao kroz šezdesete, sedamdesete i osamdesete. Onda je mikrofon uzela dama po imenu Ljubica Vraneš i prostoriju ispunila magijom pjevajući Historia de un Amor - stvar koja me uvijek dirne kada je pjevaju Luz Kasal ili Gvadalupe Pineda. Dama kao da je pjevala Nadi i Relji. Ne znam da li je ova srpska pjevačica svjesna da je to njena pjesma i da druge ne bi trebalo da pjeva.
Ovo slavlje urbane Vrnjačke Banje u čast nekoliko pokoljenja šmekera koji su imali prefinjeni muzički ukus i u sitne sate, trajalo je negdje do pola jedanaest. A onda se povampirila Srbija u sasvim drugom rasponu - od Lepe Brene naovamo. Promjena žanra je neumitno vodila današnjem zvuku veselog rasula. Bilo je vrijeme da pođemo na spavanje.
Sjutradan smo poslije oproštajne šetnje sjeli u baštu picerije „Trg“ samo zato jer je na Trgu kulture, ispred kulise Narodne biblioteke „Dr Dušan Radić“ uživo svirao trio iz Jagodine Black & White. Rijetko pošten rok, od Atomnjaka, preko Azre, Čorbe, sve do zahtjevnijih stvari grupe Smak ili Leb i sol. Tu i tamo otprašili su i strane hitove poput „All Summer Long“ Kid Roka. Ta muzika je bila moja ljekovita kupka. Vidio sam da oko mene prosijedi rok-veterani cupkaju nogama sa živahnom iskrom u pogledu. Momci iz Jagodine su nam pomogli da na sat vremena u Vrnjačkoj Banji zaboravimo kako je narodnjački treš uspješno okupirao cijeli Balkan.
Ljepota postojanja
Prije nego što smo se oprostili od ove varoši u koju jedni odlaze po zdravlje, drugi da bi bili viđeni, a treći poslom, popeli smo se do Zamka kulture. Tako se sada zove reprezentativno zdanje koje je kao svoj ljetnjikovac 1887. izgradio general Jovan Belimarković. Tek kada zadivljeni priđete fasadi koja se na suncu šepuri u svom „romantičarskom istoricizmu” sa italijanskim primjesama, kada se popnete stepeništem na trem i pogledate dolje, prema Toplom izvoru, osjetite šta je jednom Vrnjačka Banja zaista bila. I šta bi možda jednom opet mogla biti. Vjerovatno bi se članovi Osnovatelnog fundatorskog društva kiselo-vruće vode u Vrnjcima iz 1868. kao očevi moderne Vrnjačke Banje zadivili prizoru koji ja gledam vijek i po kasnije. Ili bi se uplašili? Mogu samo da nagađam.
Dok se vozimo putem punim gradilišta u pravcu Kruševca, po glavi mi se vrzma jedan od zapisa sa Mosta kulture: „Toliko je u životu bilo stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti“. Kada ovo kaže neko ko se potpisao kao Ivo Andrić trebalo bi mu vjerovati na riječ. Mi smo upravo to uradili ova dva dana - u ovoj varoši smo bez straha udahnuli ljepotu postojanja punim plućima.
Bonus video:
