Gorivo za pokretanja masa uglavnom je mržnja ili ljubav. Na primjeru naše dosadašnje vlasti možemo jasno da uvidimo trenutak kad su prešaltali. Pred referendum i kratak period nakon 2006. godine vozili su na ideji “ljubav prema Crnoj Gori”. Kad se već 2008. godine pokazalo da taj mamac nije dovoljan, da se mora još nešto konkretno ponuditi narodu, prešli su na opciju b.
Već tada su izvukli iz ormara četnike i komite. Nespretno, ali su zaigrali na temu ugroženosti. Upumpavanje razdora i sijanje mržnje pokazalo se kontraproduktivno. Jedan procenat ljudi se primio na tu priču i postao ostrašćen, a velika većina je prozrela namjeru i prešla u red zgađenih. Zamajac građanskog društva nije zaustavljiv tek tako. Jeste da je “građansko” toliko izlizana tema, ali makar kao ideal ili utopija, i dalje postoji kao cilj iako je sve dalji i dalji.
Kako je već svima jasno, institucije su kod nas samo zgrade i table na ulazu. Tu se vrte neki ljudi, primaju plate, obavljaju posao, ali konkretno oni ne forsiraju instituciju da bude nezavisna, da bude u službi građana, već su istitucije i dalje u kandžama onih koji i dalje vjeruju da su ih oni stvorili, te da i dalje imaju neotuđivo pravo da njima upravljaju. Jedna od tih institucija je i DIK. Vidjeli smo koprcanje tih institucija, vidjeli smo lice Nikole Mugoše, čovjeka koji je svjestan svega i osobe koja svim silama pokušava da dostojanstveno postupi, ali je nadjačan, njegov glas i instrukcije su obesmišljene. Iz unaprijed dogovorenih igranki, tih legalnih prevara, pošten čovjek pošten čovjek će izaći razočaran. Nije mu ni čudo.
Nakon što su pojedinci vidjeli kako je prošao i kako je nadglasan Nikola Mugoša, teško će se ostali latiti posla da uđu u neku instituciju i nešto promijene. To je vraški težak zadatak koji čeka Crnu Goru, da pronađe ljude koji će biti spremni da ih “ekipa” provuče kroz blato, a da probaju da transformišu neku instituciju, da omoguće da sistem funkcioniše normalno.
Ali “ekipa” koja je režirala glasanje DIK-a nije računala na jedan X faktor. Sreća pa je eliminisanje Spajića prenošeno uživo, pa su ljudi gledali TV kao da se uživo prenosi žrijeb za Ligu šampiona. Muljanje je bilo očigledno, a onda su naljutili građane. Ljutnja se prenijela u konkretnu reakciju, stoga i ne čudi da su ljudi odreagovali tako da žele dati svoj potpis nekom novom kandidatu.
To je trenutak kad proradi inat, a nepravda je odskočna daska. To je dokad da ima i dalje mnogo mislećih građana, koji i dalje nisu mentalno atrofirali. Zasigurno da među ljudima koji će narednom kandidatu pokreta Evropa SAD ima i ljudi koji ih neće glasati, ali činjenica je da ljudi žele da takmičenje bude fer. Mnogi filmovi bazirani su na sličnoj konstrukciji, na nepravdi i agitaciji koja uslijedi. “Ekipa” kuvara koja nam je spremila ovo jelo, nije računala na reakciju, mislili su da narod nije spreman da kazni manipulacije.
Zato će se DIK-u potpisi vratiti kao bumerang, vjerovatno će na listi biti neki drugi kandidat, koji će možda zajahati još veći i snažniji talas podrške. Čak je i Goranu Danilovuću učinjena nesvjesna usluga, jer nema pjesnika do zabranjenoga pjesnika. Može se to pravilo primijeniti i kandidate za predsjednika.
Nakon ovakvih poteza nema čupanja, nema rikverca. Karte su se opet promiješale, pa ko što ponese. Zato će ovo biti potpuno nepredvidivi izbori. Biće zanimljivo, jer sad je sve moguće. Ne zna se ko će (što) dobiti.
Bonus video:
