VIŠE OD RIJEČI

Ispraznost

Ozborn je pedesetih govorio i pisao o “gnjevnim mladim ljudima”, nakon toga je uslijedilo vrijeme kada su se smjenjivali filmski i književni antiheroji, i, ne manje važno, kada su se najbolji glumci i muzičari sprdali najmoćnijim političarima

28732 pregleda 27 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock

Svake godine, ista priča. Pametnome bi i to bilo dosta da shvati o čemu se radi. I ove godine imali smo ekstazu isprazne retorike, a u povodu Osmoga marta. Iz godine u godinu - iste formulacije, ista obećanja, ista i jednako isprazna retorika. Kao da će ta verbalna ventilacija koju političari sebi priušte 8. marta išta promijeniti u položaju žena. I dalje su slabije plaćene, i dalje su žrtve porodičnog nasilja, diskriminisane po raznim osnovima, na koncu i egzistencijalno: ovdje se i dalje reklamira - rano utvrđivanje pola novorođenčeta... Dakle, ovo društvo se svojim bićem ukazuje kao temeljno antižensko i antiemancipatorsko, ali, 8. marta svake godine svi se, makar na jedan dan, prave da to nije tako. I još jedan zanimljiv i govorljiv detalj: u toj ispraznoj i samobmanjujućoj retorici svi djelovi političkog spektra su saglasni, tu se savršeno i bezkonfliktno razumiju, svi zvuče isto.

Slično je i sa vršnjačkim nasiljem. Od slučaja do slučaja se digne nešto medijske prašine, oglase se i neke institucije, ali, kada je to u Crnoj Gori nešto značilo? Opet samo niz deklarativnih osuda, koje izgledaju sasvim izanđalo i folirantski. I kao da garantuju da se ovim problemom društvo neće ozbiljnije pozabaviti.

Nije li ta ispraznost u isključivo retoričkim osudama i kumovala ovoj vrsti eskalacije nasilja među mladima.

Gotovo da bi se moglo reći - ta ispraznost hrani pojavu koju na taj način “kritikuje”. Ta vrsta površnosti u mišljenju i činjenju samu realnost pretvara u otužnu parodiju. Isprazna politika ne može proizvesti drugačiji diskurs.

Ne treba potcijeniti još nešto - mladi ljudi su u toj stvari kao mačke - prvi osjećaju vonj raspada jednog društva, i upravo zato se otpuštaju sve vrste kočnica.

Ozborn je pedesetih govorio i pisao o “gnjevnim mladim ljudima”, nakon toga je uslijedilo vrijeme kada su se smjenjivali filmski i književni antiheroji, i, ne manje važno, kada su se najbolji glumci i muzičari sprdali najmoćnijim političarima...

Svi su na ovaj ili onaj način pričali tu vječnu priču o mladim ljudima koji stoje na kapiji pravog života i uplašeni su, zbunjeni, toliko da im ponekad nasilje može izgledati ako ne kao izlaz, a ono jedan univerzalni jezik.

Ali, sve to zaboravite. Mi živimo raspad svih velikih i lijepih iluzija. Obijesno i divljačno batinanje vršnjaka - zbog majice koja vam se ne sviđa, ili zbog ženskog društva - strašan je simptom, iza kojeg se ukazuju krhotine jednog bivšeg sistema vrijednosti.

Sjetite se onih mladih ljudi, takođe bjehu podmladak tzv. tranzicijskih dobitnika, koji su se svojevremeno slikali sa onom majicom na kojoj je bila topla i eksplicitna poruka za “sirotinju”. Ova “elita” je ovakva i onakva, to ćemo tek vidjeti, ali da im vaspitanje djece nije išlo od ruke, nema sumnje...

Problem je, naravno, dublji. “Ponuda” društvenih uzora daje vam najprecizniji portret jedne epohe.

Jer, što drugo da misle i čine mladi ljudi koji odrastaju uz rijaliti programe gdje su ubice i sponzoruše glavni junaci, ali i uz politiku u kojoj su prevaranti najmartkantnije pojave. Takva je priroda medijske civilizacije - broj lajkova ne donose značenja, već atrakcija. I tu stvar bi presuđena.

Uz današnje medijske zvijezde i društvene uzore, zvuči nevjerovatno da su postojale generacije čiji su medijski heroji bili likovi poput Roberta Fišera, Ernesta Gevare, Meline Merkuri, Muhameda Alija, Džona Lenona, Orijane Falači...

Ostaju nam isprazne poruke i nedjelotvorne osude “svega što je za osudu”, a koje čujemo od onih koji više čak i ne razumiju stvarnost. Definitivno - živimo vrijeme “otkrivanja” pravog lica jedne nakaradne elite. Zato su prizori koje vidimo tako ružni, zato registri gadosti dosežu tako visoko.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")