Ideje prosvjetiteljstva - naučni racionalizam i tehnološka dominacija - dovele su nas do ivice ponora. I nećemo naći put nazad ako ne započnemo novo doba prosvjetiteljstva u čijem će središtu biti ekologija i briga za druge.
Doba prosvjetiteljstva, čiji su korijeni u Evropi 18. vijeka, odbacilo je stare norme i obećalo neograničenu budućnost. Ljudi su povjerovali da su slobodni da preuzmu svoju sudbinu u svoje ruke i oslobode se okova religije, tradicije i prirode. Racionalnost ih je oslobađala od predrasuda i oskudice, najavljujući novi svijet jednakosti, univerzalnih ljudskih vrijednosti i mira u blagostanju.
Iskustvo 20. vijeka pokazalo je da je ova vizija, iako vrijedna hvale u mnogim aspektima, bila duboko pogrešna i da nosi određenu odgovornost za dugotrajnu degradaciju životne sredine. A destruktivna logika lažnog dualizma "čovjek - priroda" nastavlja da ugrožava našu civilizaciju.
Novo prosvjetiteljstvo omogućilo bi da se prevaziđe ova dualistička perspektiva i stimulisalo bi duboko preispitivanje naših moralnih obaveza prema životinjama i budućim generacijama, transformišući način života na Zemlji. Umjesto što mislimo da smo nešto odvojeno od prirode, moramo da priznamo da smo njen sastavni dio i da naši postupci, čak i oni najtrivijalniji, dovode do veoma ozbiljnih posljedica.
Šta god da jedemo, gdje god da živimo, kako god da radimo - uvijek smo oslonjeni na ekosisteme i druga živa bića. Novo prosvjetiteljstvo pomoglo bi da se osmisli novi društveni dogovor koji odražava razumijevanje te zavisnosti stavljajući, na primjer, akcenat na zaštitu biosfere i obezbjeđivanje ekološke pravde za sve ljude i životinje.
Razumijevanje naših uslova na Zemlji - ranjivosti koja nas vezuje za druga živa bića i prirodu - mora biti centralni element novog prosvjetiteljstva. Umjesto da se isključivo fokusiramo na slobodu čovjeka, moramo prepoznati ulogu koju tjelesnost, pasivnost i međuzavisnost igraju u definisanju ljudskog stanja. Jednostavnije rečeno, novo prosvjetiteljstvo mora biti ukorijenjeno u ekologiji.
Izvirući iz grčke etimologije te riječi, ekologija u sebi spaja racionalnost ("logos") i naše zemaljsko prebivalište ("oikos"), koje je uvijek podrazumijeva suživot sa drugima. Zato se ekologija ne može svesti samo na ekološka pitanja, kao što su klimatske promjene, biodiverzitet ili zagađenje. Ona takođe ima i društvenu dimenziju, koja zahtijeva pravičnost u raspodjeli resursa i neke promjene u načinima proizvodnje. A ima i egzistencijalnu dimenziju, jer zahtijeva duboko razumijevanje sebe i svog mjesta u prirodi.
Ekologija je nespojiva i sa našim neobuzdanim iskorišćavanjem svijeta prirode i odbijanjem da prepoznamo svoju ranjivost i konačnost. Zajedno sa instrumentalnom racionalnošću, poricanje našeg smrtnog i ranjivog stanja, uz našu opsesiju kontrolom, pretvara uobičajene životne prakse - rad, reprodukciju, upravljanje - u oblike ratovanja. Ako u potpunosti ne prepoznamo svoje granice biće nemoguće ograničiti naša prava tako da se ona ne pretvore u dozvolu da radimo šta god želimo.
Govoreći konkretno, novo prosvjetiteljstvo bi trebalo da nas navede da preispitamo poljoprivredu i ulogu koju obični radnici igraju u stvaranju brižnijeg društva. Od vremena prosvjetiteljstva, ljudski napredak se tradicionalno svodio na tehnološke inovacije i urbanizaciju. Drevni grčki filozofi su smatrali da politički poredak nastaje u gradu (polisu). Karl Marks je u svom "Manifestu komunističke partije" omalovažio "glupost" seoskog života: proletarijat je čuvao istoriju, a ne ovce. I za mnoge prosvjetiteljske mislioce poljoprivredni radnici su bili zaostala klasa.
Ali danas neophodna moralna revolucija možda će krenuti u selima ili na poljima. Iako su mnogi od savremenih farmera opterećeni dugovima, velikim brojem radnih sati i pate od posljedica ekološki neodrživih metoda rada, postoje i oni drugi koji su izašli iz ovog sistema i njeguju nove narodne običaje - zamjenjuju monokulturu raznovrsnom poljoprivredom zasnovanom na ekosistemima i udaljavaju se od intenzivne stočne proizvodnje u korist lokalnih modela poljoprivrede. Lokalno se samoorganizuju, prodaju zdraviju hranu i na tržište iznose ideal kooperacije. Njihovi napori su već pomogli u podmlađivanju ugroženih i zapuštenih regiona.
Briga obuhvata sve što činimo da održimo i unaprijedimo planetu, uključujući sve aktivnosti koje imaju za cilj transformaciju ruralnih i perifernih teritorija kako bismo mogli da cvjetamo. Brigom o prirodi i drugima, oni koji se bave održivom poljoprivredom oličavaju vrijednosti koje treba da budu u osnovi novog prosvjetiteljstva: poniznost, druželjubivost i solidarnost. Različite države (i EU) moraju njih da podrže a ne masovno subvencionišu industrijsku poljoprivredu.
Ovi farmeri (i svi koji vjeruju u dobronamjerniji svijet) su tihi radnici i nevidljiva avangarda novog prosvjetiteljstva. Njihova kreativnost nam je potrebna da preživimo, kako se sad to često kaže, višestruke krize sa kojima se suočavamo (globalno zagrijevanje, rat, prezaduženost, itd.) i naučimo da vodimo dobar život u 21. vijeku.
Autorka je profesorica filozofije na Univerzitetu Gustave Eiffel
Copyright: Project Syndicate, 2023.
Prevod N.R.
Bonus video:
