Dobili smo još jednu kategoriju onih koji su nezadovoljni svojim mjestom u društvu, i odnosom vlasti prema njima. Još neko je progledao, reći će cinik.
Pored ugroženih malinara, policajaca, penzionera, rudara, radnika u tekstilnoj (i svim drugim industrijama), prosvjetnih radnika, poštara, odnedavno u tom redu ponosno, dakako) stoje i - umjetnici. Više umjetničkih udruženja ušlo je u klinč sa ministarstvom oko nekakvih koeficijenata i slično. Naravno da je za svaku radost ova vrsta javnog protesta, od koga god da dolazi, a kamo li od umjetnika. Ni manje ni više.
U aktuelnim izjavama često čujemo zapitanost, a u povodu “značaja umjetnika u društvu”. To se kao tema pojavi isključivo povodom kakvog štrajka (u najavi) ili pogađanja oko koeficijenta. Ta tema u Crnoj Gori nikada nije prirodno na dnevnom redu. Koji je razlog tome?
Možda su u ranijim decenijama sami umjetnici previše lako pristajali na razne diktate tzv. viših sila. Na one Krležine “historijske utvare”. Možda su bili previše umiljati prema Moći. Previše spremni da budu na raspolaganju. Ukras istorijskih slika i prilika. Nerijetko su “najneestetičnije” javne akcije bile kreirane u glavama naših umjetnika, a, naravno, sponzorisane od političara.
Najzdravije je ono društvo u kojem političari drhte od umjetnika, a ne obrnuto. I valjalo bi da toga budu svjesni u svojoj (opravdanoj, izvjesno) pobuni.
Od onih crnogorskih umjetnika koji nisu bili “nježni” prema vlastima (u svim epohama, ne od juče), teško biste mogli sastaviti - košarkašku petorku, a o fudbalskom timu i ne razmišljajte.
***
Čuli smo ministra Adžića, kaže da ne mogu sastaviti čak ni jednu jedinicu od zaista pouzdanih policajaca...
Zapitajte sebe, sve drugo na stranu - da li mu u ovome vjerujete. Mislim da nema građanina koji je čuo ovu formulaciju, a da nije pomislio da je to tačno. Zvuči jezivo, zaista, ali najluđe je to što svi znaju da stvari stoje upravo tako. I zvuči jezivo samo kad se kaže.
Kao da postoji neka mentalitetska sklonost uvjerenju da je policajac uvijek i nešto drugo. Ovdje su, kroz istoriju, sve policije i slične institucije bile prije svega ideološki (ili dinastički) stražari. Opet, ta granica između policajca i kriminalca je jedna od onih granica koje su uvijek bile fluidne, nejasne, ponekad i nedokučive. A sve što je bilo oduvijek, u postmoderno doba postalo je - bolno jasno.
Ipak, da nema pokvarenih policajaca, krimi žanr ne bi ni postojao. A ovih dana, u susjedstvu nevolja o kojima govori ministar policije, imamo i jedan novi žanr - tužilačku sapunicu. Ko je koga zvao u ponoć... A nije romantična komedija.
Zašto neko nije uhapšen, a neko drugi jeste... To je danas u CG glavna dilema i najvažnije pitanje.
Može li se Crnom Gorom vladati isključivo hapšenjima i rušenjima? Izgleda da može. Ne treba nikada potcijeniti elemente spektakla, ljudima je politika najbliža kada liči na film ili tv seriju, a najjasnija kada liči na borbu gladijatora uz povike koji tresu cijelu arenu. Ljudi, naprosto, vole tu vrstu spektakla. Sjetite se, Vučić je počeo hapšenjem tajkuna...
Popularni (gotovo sladostrasni) poklič “Hapsi Dritane”, u imaginaciji puka, od mladog premijera u tehničkom mandatu pravi neku vrstu vaskrslog (postmodernog) Leke Rankovića. Odnosno, mitskog policajca koji u svakom džepu ima nekoliko spremnih naloga za hapšenje. Nikome nije bitno što to nije njegov posao, ali ovdje, očito hapšenje donosi jedno zdravo poštovanje, da ne kažemo ljubav. Ne sumnjajte da će “dobar” Crnogorac između Berije i Vilja Branta, recimo, uvijek odabrati ovoga prvoga. Uz neko perverzno (i naravno netačno) objašnjenje tipa - Bar nije klečao...
Kladio bih se da će u vladi nakon izbora 11. juna Abazović biti ministar policije. Zasluženo, nema sumnje. Show must go on.
Bonus video:
