POZDRAV DOMOVINI

Moramo li vraćati kralja?

Prećutao je dozivanja namjesnika Filipa trostrukog, koji je obilazeći utvrđenja po kraljevini, objašnjavao da samo jedan treba da sjedi na prijestolu i da vladaraska porodica nema boljeg čovjeka od njega
78 pregleda 7 komentar(a)
Milo Đukanović, Duško Marković, Filip Vujanović (Novine)
Milo Đukanović, Duško Marković, Filip Vujanović (Novine)
Ažurirano: 12.09.2017. 05:43h

Ostarjeli kralj, po običaju, nije čuo plašljiva dozivanja dvorjana da je vrijeme izlaziti među narod. Razočaran odlukom nadvojvode Pensa da mu ne pruži ruku, kad već nije red da je poljubi, gospodar je ljeto proveo udaljen od svojih vitezova, velmoža i dvorskih luda. Nije se oglašavao dok je Lucifer, poput rezervista na Konavlima, palio turističke dragulje po Montenegru. Prećutao je regionalnu čestitku formiranju crnogorske prepisivačke škole, a ni obrvu nije podigao dok mu je prestolonasljednik išao na noge arapskim prinčevima u bermudama i u sveti kabinet unosio monografiju Nosilaca loših glasova. Crnogorski kralj je novu snagu pokušao da nađe u tišini i vožnji kočijom doživotnog vladara šest kraljevina i dvije kneževine. Na terasi ljetnjikovca sjećao se riječi kneza Ranka od Kotora da teško vrijeme ište jake lidere. Znao je i sam se mora opet vraćati među podanike. Gotovo godinu je u izolaciji, narod brzo zaboravlja, a velmože još brže ljube ruku koja daruje i udara.

Prećutao je dozivanja namjesnika Filipa trostrukog, koji je obilazeći utvrđenja po kraljevini, objašnjavao da samo jedan treba da sjedi na prijestolu i da vladaraska porodica nema boljeg čovjeka od njega. Ništa nije rekao ni kada je vitez Predrag od Natoa primjetio da kraljevska porodica ima više kandidata za vladara. U ćutanju je zlato a strpljiv je spašen, pa je kralj nastavio da tihuje, velmože da gledaju u prazne odaje, a kmetovi u zabrinute velmože. Dvorske lude su ćutale, ne znajući koga treba da zabavljaju i svjesne da nijedan egzil ne traje vječno. Kraljeva svita se u mračnim katakombama molila za njegov povratak a, skriven od prestolonasljednikovih žbira, mnogi kraljev paž u jesen je ušao strijepeći za pune škrinje i u strahu za nekad oholo uzdignutu glavu.

Kada se Filip umorio od dozivanja, a ostali muževi ćutali, knjeginja Beba od Pljevalja glasno viknu da se kralj mora vraćati. Gospodar, veli, posjeduje osobine koje niko nema - radi po 17 sati dnevno, ima nevjerovatnu moć pamćenja, rasuđivanja i govora. Lojalan je vladarskoj porodici i državi, mudar i sposoban da se mijenja. A nije beogradski car Aleksandar Pokajnik, koji oči i usta nikad ne zatvara. Poruči Beba da će se gospodar vratiti i postaviti stvari na svoje mjesto i poželje opoziciji da nađe nekog sličnog njemu, prije nego krene u odsudni boj. Neće se, veli, desiti katastrofalan zemljotres da se takav vitez i kod njih pojavi, već bi se situacija u kraljevini sama od sebe preko noći promijenila. Iako se godinama svakom bogu mole da se stanje preko noći promijeni, vitezovi opozicije ne poslušaše Bebu niti sjedoše za okrugli sto. Malodušni nakon oktobarskog poraza, držali su se svojih čadora i čekali da prestolonasljednik zakaže novi megdan. Dok su ostali vidali rane i gasili sporadične pobune u svojim redovima, prvi se po običaju oglasiše u taboru Državnog prevrata. Odaslaše poruku da imaju kandidata, ali da im prvo valja pitati i Crvenog ćesara. Zagrajaše na prestolonasljednika da ih ne drži ko sužnje već da naredi kratak odmor Velikom inkvizitoru, dok se oni ne konsultuju sa dalekom carevinom. Odatle pozvaše vitezove Montenegra da stanu pod jedan steg i krenu na kralja, ali niko se ne odazva. Prećutaše junaci i ponudu madog princa Alekse iz Reda crvenih kravata da u boj krene ispred njih. Pun snage od obilaska kraljevine, poput kakvog Obilića, poruči Aleksa da je spreman položiti glavu ako nema jačeg među vitezovima. Pozva ostale junake da pitaju narod koga ište za vođu, prije nego krenu u boj.

Vitezovi prećutaše. Sve dok iz najmanjih čadora ne zavikaše da, mjesto dokazanih ratnika, u boj treba poslati ženu jer iza nje svi mogu stati bez sujete. Valja pronaći djevu bez ratničkog iskustva ali sa dokazanim znanjem i hrabrošću. Spremnu da stane na crtu kralju i primi udarce za sve izranjavane opozicione vitezove. Kakvu pečatnu Jovanku Orleanku koja će, mjesto njih, gorjeti na lomači ili srušiti kraljevske dvore i provaliti magaze. Od tada počeše i prve kiše da padaju, a kralj i Orleanka nastaviše da ćute. Opozicija nastavi postoktobarski san, dok su kraljevi vazali jačali gradove po sjeveru. Svjestan da će hljeba biti sve manje i manje, narod nastavi da gleda Velikog inkvizitora i iščekuje početak još jednih igara.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")