Inicijativa da opozicioni kandidat za predsjednika bude žena jedna je od onih dopadljivih političkih ideja. Nesumnjivo bi bilo dobro jednim takvim gestom razmrdati tradicionalne matrice društva. Zašto da ne? Gurnuti u stranu ovdašnju mačističku histeriju koja je nerijetko temelj i pozicione i opozicione politike... Čak iako ima i nešto demagogije bar u dijelu retorike koji je pokrenula ova ideja.
Na stranu oni koji svemu prilaze kao nekoj kalkulaciji - pa vjeruju da je ova inicijativa usmjerena ka osporavanju simboličkog prvijenastva u opoziciji bilo čijeg, jer uvijek postoje ljudi koji vjeruju da je sve neka vrsta kombinatorike i dejstva mračnih sila - ali u ideji da opocizioni kandidat za predsjednika bude žena, moram priznati, ima stanovitog šarma, pa i više od toga.
Žena na čelu države sugeriše sređeno društvo, društvo koje je preskočilo sopstvenu sjenku konzervativizma, koje je iza sebe ostavio najveće probleme. Sjetite se nekih irskih predsjedničkih izbora - ima tome više od deset godina - kada je među šest kandidata bio samo jedan muškarac. I to - autsajder. Sve dame su u kampanji bile pažljive prema njemu. Kao da je tu bio više „rad uroka“...
Siguran sam da bi crnogorska istorija bila jednako svijetla, ali zacijelo manje tragična, da su Njegoš, kralj Nikola i Milo Đukanović bili žene, ali, tako je kako je. Uvijek smo osuđeni na ono što jest.
Istina je - žene su istinske heroine crnogorske modernizacije... One, koje su zadale ključni udarac starom svijetu - koji je počivao, prije svega, na ženskom ropstvu.
I zato bi to bila idealna simbolička tačka prekida sa mačističkom paradigmom kao apsolutnom dominantom crnogorskog društva. Naravno, kažem simbolička, jer, te stvari se ne mijenjaju preko noći, ali, eto, postoje događaji koji ih „poguraju“... Žena na čelu Crne Gore bio bi jedan od takvih događaja.
I to što je žena bila na čelu ministarstva odbrane je odista imalo određenu simboličku težinu. Ali, ni danas mi nije jasno da li je na dan državnog udara nisu obavijestili o državnom udaru zato što državnog udara nije ni bilo, ili, pak, zato što je žena, pa se javio onaj drevni „muški“ impuls - ženama ne treba povjeravati ozbiljne stvari... Ko zna?
Bilo bi, pomislio sam, prednosti u kampanji - ne bi se išlo onako nisko... Naivna pomisao, naravno: odmah sam se sjetio što je jedna izuzetna mlada žena doživjela od ovdašnjeg političko-medijskog mraka.
Ipak, bilo bi ljekovito da imamo kampanju koja bi podigla nivo političke kulture, makar na način kako je to uradio gospodin Lekić na prošlim predsjedničkim izborima, kada je, i zahvaljujući tome, napravljen najbolji opozicioni rezultat u crnogorskom višestranačju.
Dok pišem ovaj tekst spremam se za promociju antologije crnogorskih pjesnikinja u Budvi. Dobro je kazano - pjesnikinja, jer ne postoji ženska poezija, odnosno - sva je poezija ženska... Pripada tom modelu spoznaje i osjećanja svijeta čiji god potpis da stoji na kraju pjesme. Kao što poezija crnogorskih pjesnikinja djeluje reprezentativno - siguran sam da bi slično izgledala i politika koju vodi žena.
Muškarci su odviše predvidljiva bića. Zato su u politici tako tvrdoglavi.
Na koncu, možda bi najbolje bilo da se i vlast obaveže na - ženskog kandidata. Možda bi „ženski“ predsjednički izbori mogli da djeluju kao idealan tranzicioni manevar za jedno umorno, mačistički samozaljubljeno društvo.
Kad vidim koliko na crnogorskoj javnoj sceni postoji pametnih, elokventnih i vrijednih žena - uopšte mi nije jasno zašto nam je ovako kako je. I zašto žena odavno nije na čelu Crne Gore. Ne sumnjam da bi i DPS imao dobru kandidatkinju, vjerovatno i bolju od najboljeg muškarca kojeg imaju. Opoziciona scena takođe je bogata dobrim kandidatkinjama. Bili bi to vjerovatno zanimljivi izbori. Čak i ako listići ne bi bili roze boje...
Bonus video:
