Razmotrimo rat koji je u toku u Evropi. Počev od decembra 2021. godine, američki predsjednik Džo Bajden upozoravao je ruskog predsjednika Vladimira Putina da će se Rusija, ako napadne Ukrajinu, suočiti sa novim oštrim sankcijama - ali bezuspješno. Zatim je, kada su Sjedinjene Države i njihovi evropski saveznici osujetili planove Rusije naoružavajući Ukrajinu, Putin počeo da zvecka nuklearnim oružjem. Ali pomoć Zapada nije ni tada oslabila.
Da li je odvraćanje bilo uspješno ili ne? Odgovor na ovo pitanje je težak zadatak jer zahtjeva procjenu šta bi se dogodilo da nije bilo prijetnje. Teško je dokazati suprotno. Ako na ulazna vrata okačim natpis „Slonovima zabranjen ulaz“ a u mojoj kući slonova nema, da li sam ih time odvratio? To prije svega zavisi od vjerovatnoće da se pojave pismeni slonovi.
Rat u Ukrajini pokazuje da smanjenje rizika nije uvijek izbor „ili-ili“, već često pitanje stepena. Možda je Putin, računajući na klimav savez sa Zapadom, mislio da sankcije neće uspjeti. Ipak, on se do sada uzdržava od napada na linije snabdijevanja NATO-a. I dok Zapad, sa svoje strane, nastavlja da naoružava Ukrajinu uprkos Putinovom zveckanju nuklearnim oružjem, on nerado obezbjeđuje raketne sisteme većeg dometa ili moderne borbene avione.
Za odvraćanje je potrebno povjerenje: prijetnja maksimalnim odgovorom radi zaštite manjih interesa rađa nepovjerenje. A posebno kada nuklearna sila obećava da će proširiti svoj kišobran kako bi branila daleku zemlju.
Tokom Hladnog rata, SAD i SSSR su uvjerljivo proširili svoje nuklearno odvraćanje na Zapadnu odnosno Istočnu Evropu. Dok su neki analitičari bili skeptični da bi SAD rizikovale Njujork kako bi zaštitile izolovanu enklavu Zapadnog Berlina, prijetnja je djelovala, dijelom zbog američkih trupa koje su tamo bile stacionirane. Iako je takozvana "Berlinska brigada" bila premala da bi se branila od sovjetske invazije, ona je osigurala činjenicu da bi nuklearni napad na grad rezultirao američkim žrtvama. (Istovremeno, američke snage u Evropi, kako nuklearne tako i konvencionalne, nisu bile pouzdano sredstvo odvraćanja za sovjetsku vojnu intervenciju u Mađarskoj 1956. ili u Čehoslovačkoj 1968. godine.)
Ova priča je aktuelna i za trenutnu situaciju u Koreji - Sjeverna Koreja ima nuklearno oružje, a Južna Koreja ostaje vezana Ugovorom o neširenju nuklearnog oružja. Jedna od posljednjih anketa pokazala je da se više od 70 odsto Južnokorejaca zalaže za stvaranje sopstvenog nuklearnog arsenala u zemlji. Umjesto toga, južnokorejski i američki predsjednik Jun Suk Jol i Džo Bajden su se tokom aprilskog susreta saglasili da će SAD rasporediti nuklearnu podmornicu u blizini Korejskog poluostrva i proširiti konsultacije sa Južnom Korejom o nuklearnom i strateškom planiranju, slično interakciji Sjedinjenih Država sa NATO saveznicima tokom Hladnog rata.
Kredibilitet proširenog američkog odvraćanja u ovom slučaju, kao u primjeru Berlina, pojačan je prisustvom 28.500 američkih vojnika u Južnoj Koreji. Dvije zemlje su zatvorene u „sudbinskoj zajednici“ jer Sjeverna Koreja ne može da napadne Južnu Koreju, a da istovremeno ne stradaju i Amerikanci. Napredne baze u Japanu daju istu garanciju. Zbog toga su česta razmišljanja bivšeg američkog predsjednika Donalda Trampa o povlačenju trupa iz mjesta poput Japana i Južne Koreje bila tako pogubna.
Trampovo predsjedavanje je takođe istaklo neefikasnost nuklearnog zastrašivanja i podmićivanja. Kada je Sjeverna Koreja 2017. uspješno testirala ICBM, Tramp je prijetio „vatrom i bijesom kakve svijet nikada nije vidio“, ali bezuspješno. Zatim je pokušao sa direktnom diplomatijom. Nakon susreta sa sjevernokorejskim diktatorom Kimom Džongom Unom 2018. godine - što je dugo željeni cilj spoljne politike Sjevera - drsko je predvidio skoru propast nuklearnog programa zemlje. Nikoga nije iznenadilo što se Sjeverna Koreja nije razoružala. Po Kimovom mišljenju, njegova reputacija i sudbina njegove porodične dinastije zavise od nuklearnog oružja.
Primjer Tajvana, kojeg Kina smatra svojom teritorijom, pokazuje kako promjenljive okolnosti mogu da dovedu u pitanje isprobane strategije suzbijanja. Kada su se predsjednici Ričard Nikson i Mao Cedung 1972. sastali da bi obnovili odnose između SAD i Kine, nisu se složili oko statusa Tajvana. Na kraju su obje strane razvile formulu za odlaganje ovog pitanja: SAD priznaju „jednu Kinu“, Narodnu Republiku na kopnu, a takođe priznaju da su ljudi sa obje strane Tajvanskog moreuza Kinezi. Sjedinjene Države su dostavile oružje Tajvanu u skladu sa Zakonom o odnosima sa Tajvanom, ali ga nisu priznale kao suverenu zemlju.
Sjedinjene Države su godinama odbijale da kažu da li će braniti Tajvan. Kada sam kao predstavnik Pentagona u Klintonovoj administraciji bio u Pekingu, domaćini su me pitali da li će naše zemlje ratovati zbog Tajvana. Odgovorio sam da to niko ne može znati, uz napomenu da su SAD, iako državni sekretar Din Ačeson nije uključio Južnu Koreju u američki odbrambeni perimetar u svom govoru od 12. januara 1950. godine, samo šest mjeseci kasnije su ušle u Korejski rat. Pozivajući se na ono što je teoretičar odvraćanja Tomas Šeling nazvao „prijetnjom koja nešto prepušta slučaju“, upozorio sam Kineze da nas ne testiraju.
Ono što neki nazivaju politikom „strateške neizvjesnosti“ bolje bi se moglo opisati kao „dvostruko odvraćanje“, osmišljeno ne samo da spriječi Kinu da upotrijebi silu protiv ostrva, već i da odvrati Tajvan od de jure nezavisnosti. Sada su neki analitičari zabrinuti da ova strategija slabi kako kineska vojna moć raste i sve više američkih zakonodavaca posjećuje Tajvan. Bajden je četiri puta rekao da će Sjedinjene Države braniti Tajvan, ali je Bijela kuća svaki put odgovorila izjavom kojom potvrđuje njegovu privrženost politici „jedne Kine“. U tom kontekstu, za sprečavanje totalnog rata biće ključno da se izabere put koji će omogućiti da se izbjegne pokazivanje slabosti ili provociranje eskalacije.
Istorija nas podsjeća da procjena uspjeha odvraćanja može biti teška. Postoji niz faktora, poput povjerenja, koji su ključni za postizanje željenih rezultata. Ali kako dileme odvraćanja nastavljaju da se razvijaju i množe, proučavanje ograničenja u strategijama je podjednako važno za pronalaženje pristupa koji će funkcionisati.
Autor je profesor na Harvardu; bio je pomoćnik američkog sekretara za odbranu
Copyright: Project Syndicate, 2023. (prevod: N.R.)
Bonus video:
