Pitanje je: zašto se na tržištu Crne Gore ne može pobjeći od činjeničnog utiska da je u toku eutanazija udarne institucije sistema? Argumenti vode eventualnim odgovorima…
Prvi argument prati naredni citat: “Naime, kriza je ukazala da nacionalna politika ne može samostalno garantovati stabilnost finansijskog sistema integrisanog u šire međunarodno okruženje. Za jačanje otpornosti finansijskog sistema na sistemski rizik veoma je značajno uspostaviti prekograničnu saradnju regulatora, kako bi se izbjegla sitaucija zloupotrebe nacionalnog regulatornog okvira i potencijalnih pravnih praznina u pravcu postizanja individualnih koristi.” (guverner CB CG-a, Monitor, br. 1385)
FSAP (Financial Sector Assessment Program; izvor: http://www.imf.org/external/np/fsap/fssa.aspx) je projekat koji MMF i Svjetska banka rade na poziv zemlje članice. Ovo je projekat procjene aktuelnog stanja i pravaca razvoja finansijskog sistema u narednom periodu. Iz dvije iteracije je odrađen u Crnoj Gori, prije deceniju i nedavno.
U zemlji u razvoju, zbog bankocentričnosti ukupnog tržišta, regulatorno i razvojno CBCG je ključni sistemski igrač, iako se formalno broji da je resorno ministarstvo predlagač i nosilac zakona iz sfere supervizije banaka. Zato je citat teorijskog stava primjetno van kolosjeka proaktivnog pažljivog balansiranja na ekonomskom i finansijskom tržištu. Zašto?
FSAP se u jednom od dva glavna segmenta bavi BCP - Basel Core Principles. Bazelski glavni principi savremene supervizije predstavljaju najšire propisani set standarda bazelskih tijela, koji agregatno na nivou planete prate supervizorske tendencije već niz decenija. BCP-ovi su obaveza nacionalnih regulatora banaka koje su članice bazelskih tijela, a to Crna Gora odavno jeste.
Tri BCP-a su posebno interesantna, a odnose se na prekograničnu saradnju (cross border banking). BCP 23 zahtijeva od nacionalnih regulatora bankarskog tržišta da pažljivo prate potrebe za konsolidacijom internacionalno aktivnih banaka. BCP 24/25 zahtijevaju da su nacionalni supervizori kontinuirano u kontaktu i da razmjenjuju informacije sa ostalim supervizorima, posebno onim koji opredjeljuju rad banaka na lokalnom tržištu (host and home coutry authorities). Tekst 23-25 BCP-ova eksplicitno ističe: “...reqiures...“ u definicijama.
U Crnoj Gori posluju većinom banke sa internacionalnim akcionarima; tako je od završetka privatizacije, koja je za banke okončana odavno.
U posljednje dvije godine, pool banaka koje su licencirane da pružaju usluge na crnogorskom tržištu se značajno uvećao, direktnim inflatornim uticajem CBCG-a odobravanja dozvola, opet ino-vlasnicima kapitala.
Takvim stanjem na tržištu međunarodna saradnja je zadatak/ obaveza ključne institucije Crne Gore od osnivanja, a to bješe početkom stoljeća. Ne bi trebala da je otkrovenje bilo koga na lokalnom tržištu. Zato se treba nadati da će, udarna institucija sistema, u diskreciji potrebne diplomatske i poslovne međunarodne saradnje, a uz obavezujuću proaktivnost na ukupnom tržištu, koju transparentno validnim i dostupnim preporukama prate i dijele bazelska tijela, nastaviti da radi svoj visoko odgovoran, sistemski važan posao.
Kao i da će impresija institucionalne indiferentnosti radi slabašnog akademisanja i štetnijeg netalasanja radi prestiža, biti otklonjena konkretnim napornim sistemskim činjenjima, pa samim tim će se eventualno uspjeti u jačanju prijeko potrebnog povjerenja u ekonomskom i finansijskom sistemu zemlje.
Zašto je ovo važno?
Drugi argument ide kao: osakaćenom sastavu crnogorskog Parlamenta, CB CG će uskoro da proslijedi dva teksta: izmjene i dopune Zakona o bankama i obimnije, ponjavu uspješnog prevodilačkog uratka koji se odnosi na nacrt Zakona o sanaciji banaka. Naravno, uz onu uobičajenu poštapalicu ”… u skladu sa EU direktivama (BRRD- 2014/59/EU)”.
Prvi tekst može pomoći tekućem tržištu, ako stvarno odražava identifikovani rizik malog broja banaka koje već niz godina imaju mišljenje eksternog revizora sa kvalifikacijom/ rezervom (grubo prevedeno: negativno mišljenje). Neveliki broj banaka i dalje nastavlja da ne slijedi neformalnu međunarodnu bankarsku preporuku da svoje poslovanje uvede u red, što znači da je menadžementu i upravljačima konkretni poslovni cilj rada taj da na kraju godine dostignu reviziju bez kvalifikacije/ rezerve (grubo prevedeno: pozitivno mišljenje). To je minimum tržišnog poslovanja za banke sa licencama, a kako bi bile ozbiljno prihvaćene od konkurencije i investitora, odnosno kako bi bile tržišno odgovorne prema deponentima i klijentima.
Drugi tekst je obimna pisanija o nacrtu Zakona o sanaciji. To je tekst radi teksta, zakon koji neće unaprijediti niti će unazaditi stanje na tržištu. Stoga se nameće konkretno tržišno pitanje: da li je za tekuće tržišne trendove korektno donositi zakon radi teoretisanja i radi dokazivanja da se nešto radi, tj. uspješno prevodi i potom priprema u tekst koji liči na održivo birokratsko štivo?
Svjetska kriza iz 2008. lokalno nema strukovni kapacitet da posluži kao opravdanje da se formalno uvode zakonska rješenja velike unije, i to bez analize da li je ovom momentu CG razvoja takvo što potrebno i korisno, ima li ikakvu uporebnu fizibilnost. Međunarodnu saradnju ne može jačati tekst pukog, iako kvalitetno prevedenog, slovnog prenosa u naš sistem koji realno na tržištu ne znači ništa osim troškova za banke.
Crna Gora ne bi trebalo da ima subjekata koji mogu biti predmetom sanacije, pošto se institucionalno kontinuirano ubjeđujemo da je naš finansijski sistem odavno stabilan. Dodatno, CB CG kao ozbiljna insitucija ne bi trebalo da ima sistemskih razloga da zakone predlaže ka neznavenim poslanicima-cama, spremnim da pritisnu taster “da” bez ikakvog čitanja, uz naglašene izlive beskrajne nestručnosti za sferu supervizije banaka. Stoga se CB CG, a da pokuša da javno dokaže da nije samu sebe eutanizirala, niti konzervirala (šta ko izabere), treba udaljiti od pukog političarenja i/ili međunarodnog udvaranja.
Regulatorno bi bilo važnije ojačati lokalne mehanizme razumijevanja rizika, s ciljem snaženja podrške privrednicima zemlje, a kako bi se što bolje sistemski pripremili za moment kada četvrtina autoputa bar dobaci do neke grube realizacije. Tada se mora dalje; gdje i sa kojim resursima – to je onaj sistemski okvir kojem udarne institucije sistema služe a što se ne vidi iz postovanih nacrta zakona.
Crna Gora ne smije da izgubi povjerenje inostranih investitora u ekonomsku optimističnu budućnost. Ovim nacrtima zakona taj se rizik ne smanjuje, a to bi trebalo da je inicijalna kapisla za predlaganje regulatornih unaprjeđenja koji prate tržište, ono tržište koje je bilo jedina uspješna reformska priča crnogorskih višefaznih tranzicija.
Bez toga, vrtimo se u krug birokratije nespremne da promišlja razvoj, a voljne da ponjavom teksta maskira da predloženo ima previše ograničenu svakodnevicu tokom primjene. A bez iskoraka ka boljoj primjeni/ učenju iz grešaka, šta je doprinos?
Bonus video:
