VIŠE OD RIJEČI

Dvadeset

Priče o novinama su uvijek priče o vremenu i ljudima...
8 komentar(a)
Vijesti jubilej, Foto: Vijesti
Vijesti jubilej, Foto: Vijesti
Ažurirano: 03.02.2019. 20:24h

Nije što je dvadeset, nego kakvih dvadeset...

Priče o novinama su uvijek priče o vremenu i ljudima. I to one - najgovorljivije. 

Zato je prelistavanje jubilarne monografije Vijesti tako slojevit i zanimljiv doživljaj. Enciklopedija epohe. Sve je tu: sveta moć sjećanja. 

Kakva epoha - jedna od najdinamičnijih i najsurovijih socijalnih tranzicija nakon Drugog svjetskog rata. Jedan svijet se nakon paklenog potonuća ratova i zločina devedesetih tek samouspostavljao i pokušavao „očistiti“. Formulisati novi identitet, nakon svih prevara...

Dvadeset godina u sjećanju čovjeka napravi film, kadrovi se ređaju ne više po hronološkom redu, već logikom zadovoljstva - zato kažemo da pamtimo samo lijepe stvari. U tom filmu, kao u svakom filmu, s posebnim sentimentom ređate one prve kadrove.  Protok vremena donese neku nostalgičnu patinu, pozlatu udaljenosti, ali u  slučaju ljudi koji baštine to iskustvo, to bi moglo da ide ovako... Bocola: uvijek je jedno od prvih lica Vojo i ta neponovljiva živost, glad za akcijom kod mladih kolega okupljenih oko njega, pa nenadmašni Bajica i njegovi tako ljekoviti humorni spektakli koji su se mogli zaigrati oko bilo čega; vječita gužva po nevelikom prostoru, a negdje iz pozadine čuje se dojmljivi glas Radovana Miljanića, koji uvijek iznova šarmira slušateljstvo, zapravo slušateljke voljne da skuvaju dobru kafu; Šćekina robusna sveprisutnost, energija koja teče, kao Tempova revolucija; Saša koji se smijulji i koluta očima dok Željka uvlače u redakciju jer sa balkona liberalnim pozdravom nervira nadiruće pristalice promiloševićevskog kandidata; Ljubiša koji iz redakcije izbacuje neke inspektore koji su htjeli da sa naših prozora snimaju kolone demonstranata. „Radite vi svoj posao, ali negdje drugo, ovo su novine...“ Crnogorce vazda morate učiti nečemu, a to zna biti naporno. 

Pa onda Drvoimpeks: vrijeme NATO intervencije kao konačno potonuće svijeta koji je padu bio sklon... Okupljanje i djelovanje onoga što danas znamo kao Nova crnogorska književnost neodvojivo je od tog perioda Vijesti (i Monitora).

Uostalom, termin je u tom značenju prvi put i upotrijebljen u Vijestima: tada istovremeno i iz dana u dan (o književnosti, filmu, filozofiji, muzici...) za Vijesti pišu Bečanović, Nikolaidis, Ratko Radunović, Spahić... Tada u redakciju dolazi i Čukić pa permanentni intelektualni festival na stranicama Vijesti dobija na zamahu. Bijahu to spektakularni zanosi: ostalo iz te priče pripada i nekim drugim žanrovima. 

Protok i učinak vremena je tako vidljiv na fotografijama koje sam našao u monografiji. Ne smijem ni da pomislim kako ćemo izgledati na fotografiji za još dvadeset godina. 

Opet, nisu to naivna pitanja: koliko smo mi drugačiji nakon dvadeset godina? Koliko je Crna Gora drugačija? Koliko je svijet drugačiji? Nakon dvadeset godina ništa nije isto (osim vladajuća partija u Crnoj Gori).

Odgovor na to pitanje ne može se naći na fotografijama, one vam pokažu samo dejstvo vremena na vaše lice. Nije ni to malo, ali daleko je od pune slike. Ali, dok prelistavate ovu monografiju ukazaće vam se obrisi odgovora.

Ponekad kao ona životna mudrost koju ćete naći u jednom Kišovom tekstu: sve lijepe stvari koje očekujemo manje su lijepe kad dođu, a sve ružne su još ružnije. Ponekad će se taj odgovor ukazati kao prizivanje Kavafijeve pjesme Itaka: dom je put do doma. I on, taj put, nas čini onim što jesmo... I govori nam zašto jesmo. A to je najvažnije pitanje: zašto jesmo to što smo. Ljudi koji su u ovih dvadeset godina pravili Vijesti jasno su (i razgovjetno) odgovorili na to pitanje.