Moja zemlja ostaće što je i bila, zadnje dvorište imperija, koje provincijskim sanjarenjem liječi svoja poniženja. U ovim riječima koje američki književnik Raymond Carver navodi prema pjesmi “Povratak u Krakow 1880.” poljskog pjesnika Česlava Miloša sadržana je i suština onoga što jeste društvo i zemlja u kojoj mi danas živimo. Dubina provincijskog ambisa u kojem bazamo, višedecenijsko mrcvarenje i ponižavanje, ali i suštinsko samoponižavanje i poništavanje, koje su građani ove zemlje sebi priskrbili odsustvom želje da se na istinski način uključe u sudbinu ove zemlje, da se bave suštinom njenog postojanja i smislom egzistencije u njoj, kako bi je poboljšali, izgradili na nekim zdravim osnovama, dovelo nas je, na kraju treće decenije našeg postdejtonskog užasa, do zida koji ne pokazuje da bi se mogao na bilo koji način prenebjeći ili srušiti. Štaviše, u novoj konstelaciji globalnih odnosa, aktuelni domaći politički grobari Bosne i Hercegovine upinju se svim silama, traže sve kanale i pukotine kako bi ovo društvo doveli do konačne podjele i rasapa. Sukobljene istine, pogledi, lični interesi i kriminalna spirala koja razara sve postojeće u nastojanju da sačuva od građana otete poluge društvene moći, rastaču korak po korak svaku mogućnost normalizacije.
I iznova se ponavljaju scenariji etnonacionalnog manipuliranja strahom, udaraju se table i kontratable, izglasavaju se zakoni sa totalitarnim šmekom, na koji, da stvar bude strašnija, građani ove zemlje, iako osiromašeni i obezljuđeni od istih onih vlastodržaca kojima sada ponovo drže stranu, pristaju. Na sceni su danas opet jako uzavrele igre krvi i tla, repliciraju ih u svojim okvirima i sami građani BiH, te tako svesrdno doprinose gušenju svakog oblika zajedništva, zajedničke vizije i modela novog društva. Prije svega društva koje će se konačno ogledati samo u sebi, stati pred to ogledalo sebe, obrisati s njega svu tu čađ kojim je ono prekriveno i priznati sebi da je poraženo. Da bi iz tog poraza, iz te sahrane jednog pogubnog društvenog čudovišta, koje se utapa, nastalo novo, iskrenije i pravednije društvo. Sve dok ne priznamo sebi da ništa nismo uradili u proteklih trideset godina kako bismo ostavili bar temelje da neko poslije nas živi bez etničkih trvenja i prijetnji, mi ćemo u agoniji tonuti i propadati. Sve dok budemo pristajali na to da političke elite svoju opstojnost, svoju odbranu od političkog pada i odgovornosti za počinjena djela kriminalizacije vlasti, grade na raskopavanju rana devedesetih, mi nećemo postojati.
Prije nekoliko godina javnost je brujala o dječaku Anti iz Mostara koji nikad u životu nije prešao na drugu stranu Neretve. Malo ko je tada postavljao pitanja o tome koliko smo mi kao zajednica odgovorni da nam djeca žive u etno-torovima s demoniziranim predstavama drugog. Jednako danas se raspravlja o dvije studentice koje su veličale ratnog zločinca Ratka Mladića. I koliko god bi u okvirima akademskog obrazovanja ličnost morala biti formirana, i znati šta je dobro ili zlo, šta je rat, šta je genocid, šta je ubiti drugog zbog njegove etničke, vjerske ili bilo koje druge pripadnosti, nužno je postaviti iznova pitanje odgovornosti cijelog ovog društva za te stravične izjave. Kakvo je to društvo u kojem se generiraju narativi da su ratni zločinci heroji, da je veličanje ratnog zločinca “mi branimo svoje”?
To je, da vam kažem, društvo koje nije ni ušlo u proces vlastite denacifikacije. Sudovi su presuđivali, mi smo se uglavnom pravili ludi. Stvarale su se godinama tri paraistine, tri paradruštva, ni na koji način se nije radilo sa mladima, ni na koji način se nismo suočili sa zločinima očeva, nismo radili na empatiji i zajedništvu. Na onim nužnim poveznim tačkama ljudskosti na kojima mora počivati svaka iole normalna zajednica koja želi imati budućnost oslobođenu grešaka prošlosti. Umjesto razgovora, suočavanja, propitivanja i pružene ruke, gradili smo zidove, razdvajali i na koncu, kako se sada čini, betonirali sebi budućnost u mladosti koja umjesto kulture i umjetnosti, života i radovanja, bira šeranja ratnih zločinaca. Ali, tako je to u društvu gdje je javna i kulturna scena instruirana i bavi se krucijalnim problemima, kad sat nam otkucava ponoć, taman onako kako kaže jedan od protagonista serije “Novine” Dalibora Matanića: “Raja hoće veselje podvučeno crnim. Red sisa, red guzica, red tragedije”.
Bonus video:
