Sep Blater vidi korupciju u savremenom fudbalu? Ili, neka rok zvijezda koja, kada prestanu da ga slušaju, počinje da svuda vidi prezrenu “komercijalu”... Zar ne zvuči tako nekako - Đukanović vidi diktaturu u Crnoj Gori. A, opet, ako ko zna, on zna...
Kad god je u političkim problemima Đukanović vidi - diktaturu. Sjećate li se njegovog originalnog doprinosa modernoj političkoj teoriji - “parlamentarne diktature”, u ono vrijeme kada ga je Ranko najviše nervirao.
U književnosti je to odavno jasno: tačka gledišta (point of view) je ključno pitanje, ona presudno oblikuje tekst.
Ovdje vidimo kako to funkcioniše u politici. Limitiran tačkom gledišta, a nesvjestan njenog značaja, Đukanović se ne sjeća diktature u vrijeme sopstvene vlasti, ali je najednom, nakon gubitka vlasti - jasno vidi svuda okolo.
Uzgred, a nije bez značaja, kada isti proces imate u pitanjima etike dobijate tzv. tribalistički (anti)moral - dobro je kada mi uvedemo diktaturu, a loše je kada to urade oni drugi...
I ta zabrinutost za, pazite, “kritičku misao”. Nekada je za to koristio termine poput - monstrumi, medijska mafija, neostvareni, sramotni, šakali, prizivao “deratizaciju” za svoje kritičare, a gle sada, “kritička misao”. I to, reklo bi se sa puno razumijevanja, čak se naslućuje i stanovita brižnost.
Kao da hoće reći da je i te “kritike” nedostajalo, dok DPS nije pogurao stvar. Eto, kao i crkvu, možda Đukanović smatra da DPS treba da osniva i “kritičku misao” u Crnoj Gori. Ne bi mu pamet smetala, izgleda.
A, koliko shvatam, nosioci te “kritičke misli” o kojoj on govori (pored svih onih koji kritikuju bez njegovog blagoslova), su i njegovi dojučerašnji medijski batinaši, prevaranti, (sudski) dokazani lašci... Postoje mnogi javni kritičari svega što se danas dešava u Crnoj Gori, ali, ne vjerujem da Đukanović misli na njih. On misli na one koji su njegovoj svijesti jasni (i bliski) - na aktiviste koji se lažno izdaju za slobodnomisleće ljude. Nije to nov fenomen - ovdje je uz svaku vlast, još od Petrovića, išla slična kamarila.
Projekat “Riječ, slika, neprijatelj”, recimo, ostaje kao neka vrsta spomenika Đukanovićeve političke suptilnosti i demokratičnosti. Sjećate se - tekstovi postavljeni uza zid. To je čovjek s mjerom: autori nisu izvođeni pred zid. (Možda se sad kaje.)
Naravno, najlakše je seiriti i zgražavati se nad drečećim cinizmom koji izbija iz ovakve izjave, ali, ovo što vidimo okolo prije nego diktatura meni izgleda kao ekstaza neznanja i diletantizma. Elementi diktature u njegovo vrijeme bili su konstitutivni djelovi sistema, stubovi na kojima je počivala njegova moć. Diletantizam i neznanje su ogavni i naporni, no, lakše ih je prevazići nego što je to slučaj sa autokratskim impulsima u srži sistema.
I naravno, ima i Đukanović pravo da govori o diktaturi, samo je malo vjerovatno da mu u takvim procjenama neko i povjeruje. Koliko i Sepu Blateru... Naprosto, suviše je “oštećen” materijom o kojoj govori.
Na koncu, on je glavni arhitekta osnovne strateške greške političke elite koja je rođena u danima i duhu referenduma - njegov je izbor zatvaranje umjesto otvaranja i diktatura i partijska država a ne slobodno društvo, a što su procesi koji bi već do danas značajno preoblikovali Crnu Goru. Umjesto hrvanja sa ozbiljnim problemima, on je odabrao da se obračunava sa onima koje ne kontroliše. Pitanje kontrole, to mora da ima neke veze sa sklonostima ka diktaturi?
On je odabrao da se okruži kerberima i krene u lov na neprijatelje. U tom lovu, on i njegovi, dosegli su neke od vrhunaca neljudskosti u crnogorskom javnom životu, time “dajući ton” svemu što je uslijedilo.
U najkraćem: teško je zamisliti pogrešnijeg govornika za teme diktature i “kritičke misli”.
I što mislite - vjeruje li mu li iko? Pođite od sebe...
Bonus video:
