Ljudi se boje pakla. Bez obzira na to jesu li ili religiozni ili ne. Strah od vječne patnje ili kataklizme kao da je podsvjesno ugrađen u čovjeka poput neke transgeneracijske traume. Na popisu fobija postoje čak dva termina koja se koriste za strah od pakla - hadefobija i stigiofobija. Je li u paklu ekstremno vruće ili ekstremno hladno? Biblija tvrdi da je pakao „vatreno jezero“. Bilo da je riječ o Starom ili Novom zavjetu, u paklu je jako vruće, mučno vrelo, nepodnošljivo.
Mnogi takav opis pakla tumače geografijom porijekla svete kršćanske knjige, a i danas ljudi često kažu „vruće je kao u paklu“. Ako se pak oslonimo na dva kapitalna književna djela koja su se bavila temom, Danteovim Paklom u Božanskoj komediji te Miltonovim Izgubljenim rajem, ispada da je u paklu ledeno. Kod Dantea u posljednjem, devetom krugu pakla ledeno je jezero, a sam Lucifer prekriven je ledom. Kod Miltona pak vrućina se veže uz raj, svjetlost i Boga, a hladnoća, vjetar i oluje vezuju se uz vraga. Bio pakao vreo ili leden, čovjeku će tamo biti grozno kakogod okreneš. Ekstremno, neugodno. Patit će i mučiti se dovijeka. Kada se nečeg jako bojiš, česta i ljudska reakcija je poricanje. Kroz povijest, manipulacije su dobro lijegale na primordijalni ljudski strah od smrti, na nesigurnost, kognitivnu disonancu koja nastupa u kriznim trenucima.
Čovječanstvo je na autoputu za klimatski pakao, rečenica je kojom je glavni tajnik UN-a Antonio Guterres započeo svoj govor na posljednjem UN-ovom klimatskom summitu u Egiptu koncem prošle godine, a nedugo zatim posljednje izvješće Međuvladinog panela za klimu zaključilo je isto. Nije Guterres parafrazirao ni Dantea, ni Miltona niti Bibilju, već australski hard rock band AC/DC, no to nije učinilo njegovo upozorenje neozbiljnijim, možda samo bližim onima koji godinama okreću glavu. Borba za planet na kojem je moguć život događat će se u slijedećem desetljeću, rekao je Guterres. „Borimo se za naše živote i gubimo, a naš planet se približava prijelomnim točkama koje će klimatski kaos učiniti nepovratnim. Na putu smo za klimatski pakao s nogom na gasu. Možemo staviti potpis na zajednički klimatski pakt solidarnosti ili kolektivni pakt samoubojstva.“
Kada je 23. lipnja 1988. pred senatski odbor za energiju američkog Kongresa stigao NASA-in znanstvenik, klimatolog James Hansen, malo tko je, u doba kada se svijet kakvog smo politički znali raspadao s krajem Hladnog rata, mogao znati da će Hansenovo svjedočenje u javnu debatu i strateške procjene budućnosti postaviti termin i fenomen poznat kao – globalno zatopljenje. Hansen koji je proučavao dotad poznate klimatske modele, zaključio je sve ono što je poznato, dokazano i o čemu pričamo danas.
U intervjuu The Guardianu koji je dao Hansen i nakon tri i pol desetljeća kaže: „Svijet ide prema superzagrijanoj klimi kakva nije viđena u posljednjih milijun godina prije ljudskog postojanja jer smo proklete budale, obzirom da nismo reagirali na upozorenja.“
Rekordne temperature koje su zagrijale svijet u proteklom tjednu, od Europe, preko Amerike do Kine navele su Hansena na zaključak da ili znanstvenici nisu iskomunicirali stvari jasnije ili smo jednostavno izabrali lidere koji nisu sposobni za inteligentniji odgovor. „Ovakve superoluje su samo naznaka oluja kakve će doživljavati moji unuci. Idemo prema novoj stvarnosti, a znali smo da stiže. Izgleda da je moramo okusiti kako bismo povjerovali.“
Ne znam uči li se u školi da smo već davno ušli u antropocen, u kojem će doći i dolazi do velikih promjena u kratkom vremenskom razdoblju. Posljednjih otprilike desetak tisuća godina, svijet je egzistirao u holocenu, stabilnom međuledenom razdoblju u kojem je temperatura varirala za samo jedan stupanj pa je tako omogućen i život kakvog znamo. Stabilna temperatura i razina mora, uz predvidiva godišnja doba omogućili su razvoj civilizacija, a paralelno s njima raznolikih biljnih i životinjskih staništa. Novi geološki interval, doba čovjeka ili antropocen, imanovali su prije 23 godine kemičari Paul Crutzen i Eugene Stoermer, temeljem geoloških dokaza o utjecaju ubrzane industrijalizacije i nuklearne aktivnosti na razvoj zemlje.
Niti je klima samo vrijeme, niti je klimatologija meteorologija, no ljudi kroz poznato i vidiljvo, najbrže reagiraju, shvaćaju ili poriču. Prema izvješću Europske agencije za okoliš, Hrvatska je jedna od crvenih točaka u sredozemnom bazenu i spada u skupinu od tri europske zemlje s najvećim kumulativnim udjelom šteta od ekstremnih vremenskih i klimatskih događaja u odnosu na bruto nacionalni proizvod. Nakon razdoblja nezapamćenih vrućina, olujno nevrijeme isto tako nezapamćenih razmjera protutnjalo je jučer kroz Sloveniju, Hrvatsku, BiH i Srbiju, te ostavilo za sobom ljudske žrtve i pustoš. Hrvatska, mala europska država s periferije koja je doživjela dva velika potresa i pandemiju, sada još jednom zbraja posljedice neočekivanog iako je, zbog toga što to stoji u smjernicama Europske unije, nedavno predstavila sustav ranog uzbunjivanja upravo kod ovakvih slučajeva.
Prilagodba urbanog planiranja, poljoprivrede, ribarstva, obnove tla i staništa biljnih i životinjskih vrsta, upravljanje otpadom, prozivodnja hrane, sve će to akcelerirati i tražiti nove oblike upravljanja društvima i zajednicama. Ujedinjeno Kraljevstvo, Republika Irska, Portugal, Sveta Stolica, Kanada, Francuska, Argentina, Španjolska, Austrija, Malta, Italija, Bangladeš, Maldivi, Japan, Singapur, Novi Zeland i Japan, države su čiji su parlamenti proglasili klimatsku izvanrednu situaciju, učinio je to i Europski parlament.
Klimatska sigurnost ključna je i za razumijevanje nestabilnosti u i oko Europe. Planet u ekološkoj prenapregnutosti razara ekonomsko, političko, financijsko, društveno tkivo, od lokalne do globalne razine, te, prema pisanju Olivie Lazard, otvara put sistemskom rivalitetu, utrci za resurse, osiromašenju životnih uvjeta, konfliktima, svemu onome čemu danas svjedočimo. Takva sistemska ugroženost, tvrdi Lazard, u srcu je naše kolektivne sigurnosti. Europska komisija objavila je prije koji tjedan pak prvu zajedničku izjavu o klimatskoj sigurnosti. „Klimatski ekstremi, rast temperatura i razina mora, dezertifikacija, nedostatak pitke vode, prijetnje bioraznolikosti, zagađenje, sve to prijeti zdravlju čovječanstva te može uzrokovati velika raseljavanja i migracije, pandemije, nemire i sukobe.“ Ova rečenica nije ništa novo. Nagovještaj pakla u proteklim desetljećima utkani su u mnoga priopćenja, zaključke konferencija, međunarodne dokumente, politike, planove djelovanja. U proteklom desetljeću, autokracije poput Rusije, besramno su fragilnost koristile kao oružje u borbi za resurse, hranu i vodu na trošak globalne sigurnosti. No, naš primordijalni strah od pakla često nam je glavu okretao na drugu stranu. Iako su lideri pacifičkih država naricali i tražili pomoć na svakom klimatskom summitu i UN-ovoj konferenciji, iako i sami negdje shvaćamo da je nešto drugačije, unatoč kognitivnoj disonanci i unatoč tome što je „bilo vruće i prije koju godinu“ ili pamtimo „još goru oluju kad smo bili kod bake na moru“. U doba hiperindustrijalizacije, hiperurbanizacije, egzistencijalne prijetnje bioraznolikosti zemlje, i još nisu vrlo dokazivih podataka, mnogi i dalje igraju samo na svoju, vrlo sebičnu kartu. Među ostalim i oni koji sustavno šire dezinformacije oko klimatskih promjena. Znajući da je ljude strah pakla, najlakše je reći da se on neće dogoditi baš njima.
Možemo li mi kao ljudi, samo dio u nekom vremenskom putu planete i svemira, biti brzi i zaustaviti vrijeme, naći tehnološka rješenja da usporimo procese kojima smo sami pridonijeli. Kako više uopće pisati o klimatskim promjenama bez da su one dio svakog aspekta naših života, hrane, pića, energije, ekonomije, infrastrukture, školovanja, sigurnosti, zdravlja, od fizičkog do mentalnog. Klimatske promjene isto tako određuju kako ćemo se odnositi prema našim zajednicama, selima, gradovima, kako ćemo se odnositi prema drugim državama i nacijama i kako ćemo se kao pojedinci odnositi jedni prema drugima, pogotovo onima koje ne vidimo kao dijelom našeg, ako baš hoćete - plemena.
Kako piše pjesnikinja Aneta Vladimirov:
Pakao je dobar čak i kada je pakao.
Pakao ne možeš poljubiti da prođe.
Ima jedna te ista tvar u oklopu kornjače,
ljudskom noktu, koprivi i rogovima kopitara.
Tu smo tvar previdjeli.
Ništa o njoj nismo naučili.
Nismo znali.
Neznanje je loše čak i kada je utjeha,
a utjeha je najgora,
utjeha je budućnost.
Bonus video:
