Moram primijetiti da su i Abazovićev “autorski tekst” i Đukanovićev polemički odgovor sasvim razočaravajući. Ako ništa drugo ne bi bilo loše da ljudi koji obnašaju najviše funkcije u jednoj državi u javnim nastupima pokažu nešto više znanja, logike i pristojnosti. Pa i elokvencije, na koncu.
Kod jednoga je ton nepristojno samohvalisav, odnosno jasno je da pravi razlog teksta nije ništa drugo do jedna ad hoc propagandna akcija. Ovaj “slavljenički” tekst vrvi od površnih formulacija - on vjeruje da je CG manje podijeljeno društvo nakon tog slavnog potpisa, a tvrdi da je ovaj akt “trajno promijenio društvene odnose na bolje”, pa još uz dodatak - “kao nijedan akt do sada”. Tu su i “protestanti” (iako im ovdje nije mjesto), a zamjera i onima koji nisu “stali u red pozdravljanja istorijskih odluka”. Definitivno - mora da političari u suštini imaju nisko mišljenje o onima kojima se obraćaju. Inače bi morali malo solidnije i smisliti i izreći, a to, izgleda nije lako, nema se vremena...
Drugi je pak osion i neodmjereno uvredljiv - dok čitate tekst imate osjećaj da viče - a onda shvatite da je jedini razlog te buke da pokrije elementarno falsifikovanje bliske prošlosti.
Neki prigovori su na mjestu - odista je budalasto pojednostavljivanje svesti balkanske nacionalizme samo na pitanje korupcije. Nema sumnje da je takva simbioza funkcionalni modus, ali geneza nacionalizama izvjesno je i istorijski i psihološki znatno kompleksnija. U toj kombinaciji, korupcija je više posljedica nego uzrok.
Potežu se i teške riječi - veleizdaja (ne obična izdaja, molim vas), a tu je i ključna optužba, nešto što pristojnom čovjeku djeluje zastrašujuće - predaja nacionalanog blaga u tuđe ruke...
Iako Đukanović reagovanje počinje uvjerenjem da Abazović računa na “plitkoumnost i kratko pamćenje Crnogoraca”, reklo bi se da se i Đukanović oslanja na isto. (Ne od juče, rekao bi cinik.)
Jer, nije valjda da su baš svi zaboravili da je njegova vlast sve pravoslavne objekte u državi katastarski upisala na SPC, a potpisivanje jednog (u današnje vrijeme zapravo besmislenog) papira u suštini izgleda kao manja usluga SPC od onoga što je svojevremeno uradio Đukanović. Ta Đukanovićeva “trgovina” sa tadašnjim mitropolitom i SPC trajala je još od vremena kada su bili u istom frontu, a dio novca od cigareta išao na gradnju hrama... Niko se tada nije gadio, izgleda.
Tako da njegova optužba o davanju nacionalnog blaga crkvi sa sjedištem u drugoj državi ubjedljivije djeluje u njegovom nego li u Abazovićevom slučaju. A je li i to “veleizdaja”, treba pitati pripadnike “kritičke misli” o kojoj Đukanović tako prilježno brine. Mora da će ga “rastrgnuti” u tekstovima kada se sjete da je to uradila njegova vlast.
Nije to jedini detalj koji upućuje na sklonost falsifikovanju ali i cinizmu - što reći za omaž crnogorskim političarima (Đuranović, Žarković, Brajović, Orlandić) koje je on (u ime tadašnjeg Beograda i Miloševića u punoj snazi) pučistički ponizio i detronizovao. Tu je i stari imperijalni refleks da on određuje ko je dobar Albanac, a ko nije. Ovaj polemički odgovor pokazuje da sa političkim rejtingom, pada i intelektualni nivo.
Još malo o nepodnošljivoj lakoći falsifikovanja...
“Crna Gora je u ratovima 90-ih i u bombardovanju SRJ 99. potvrdila svoju otvorenost, humanost, požrtvovanost, solidarnost.”
Provjereni mehanizam obmanjivanja - uz jedan red istine lijepite komad neistine. Dakle, CG jeste pokazala ovo o čemu govori Đukanović 99, u vrijeme jasnog odmaka od Miloševića, ali u ratovima 90-tih nije pokazala ništa od toga. Naprotiv (predvođena i Đukanovićem), bila je dio sramnog rata, imali smo deportacije, vrlo konkretnu podršku genocidu, Karadžićevo ordenje za ondašnje crnogorske prvake...
Đukanović optužuje Crnogorce da su “plitkoumni”, a Abazovića da je “patološki lažov”.
A što vidi kad pogleda u ogledalo?
(Naredni broj Arta izlazi u subotu, 2. septembra.)
Bonus video:
